Svako malo u hrvatskoj javnosti ponavljaju se iste teme, a jedna od njih je "petljanje" crkvenih službenika u državnu politiku. Nakon što neki svećenik ili biskup izjavi nešto vezano za političke stranke, mnogi političari (uglavnom oni s ljevice), novinari i komentatori na društvenim mrežama upozoravaju na članak Ustava koji kaže da je država odvojena od Crkve. To je sekularnost.

Međutim, takvi komentatori pokazuju nerazumijevanje Ustava i općenito građanskih prava. Sekularnost ne znači da je crkvenim službenicima zabranjeno glasati na izborima, pa ni komentirati politiku i političke stranke. Ustavno pravo na slobodu izražavanja vrijedi jednako za Daliju Orešković, mene i bilo kojeg biskupa. Dakle, ustavnopravno, biskupima nije zabranjeno komentirati političke stranke, pa čak ni savjetovati građanima za koga da glasaju. Imaju jednako pravo kao i svatko od nas.

Druga je stvar je li to što rade primjereno i dobro za samu Crkvu, ali to je prvenstveno pitanje za Crkvu i vjernike. Vjernici su ti koji bi takvo ponašanje crkvenih službenika trebali kazniti. Ako vjernicima to ne smeta, nema toga što država po tom pitanju može i smije učiniti.

Crkva je previše utjecajna u hrvatskom društvu iz više razloga. Premda se slažem s onima koji se zalažu za ukidanje vjeronauka u državnim školama i ukidanje državnog financiranja vjerskih organizacija, mislim da ni takvi potezi ne bi smanjili utjecaj Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ovaj narod je previše homogen, jedna crkvena organizacija ima praktički monopol u cijeloj zemlji. Ljudi su u to uvučeni odmah po rođenju (krštenjem), djeca se odmalena odgajaju u duhu te vjere i kasnije je jako teško iz toga izaći.

Ljudi su po prirodi, između ostalog, i duhovna bića. Ogromna većina građana treba neku religiju. To uključuje i većinu ateista koji se, u nedostatku tradicionalne religije kojoj bi dali svoje povjerenje, okreću modernim znanstvenim dogmama poput cjepiva i klime, te od njih prave vlastitu kvazireligiju.

Sad sam možda malo odlutao od teme, ali shvatit ćete zašto o tome pišem. S obzirom da ljudi trebaju neku religiju, a Katolička crkva je ovdje najlakši izbor jer zapravo i nije izbor - po rođenju nam je većini dodijeljena, ona uživa svojevrsni monopol na tržištu religija. Kao bilo koji drugi monopolist, dopušta si stvari koje na slobodnom tržištu ne bi mogla raditi. I zato crkvenim vođama nije problem ako se blamiraju u javnosti pozivajući ljude da glasaju za vladajuću stranku. To zaista je problem hrvatskog društva, ali taj se problem ne može riješiti zabranama ni silom.

Veći dio odgovornosti je na novinarima i urednicima. Novinari i urednici u nacionalnim medijima mahom su - u preko 90% slučajeva - ateisti koji nemaju nimalo lijepo mišljenje o Katoličkoj crkvi. Svejedno, svaku političku izjavu iz redova Crkve isti ti novinari i urednici će prenijeti u svojim medijima, i to u udarnom terminu ili na naslovnici svojih novina i portala. Na taj način daju crkvenim službenicima relevatnost kao bitnim političkim influencerima.

A ne moraju to činiti. Mediji imaju pravo i slobodu samostalno odlučiti što je u interesu javnosti, a što nije. Tako da su oni zapravo odgovorni za utjecaj Crkve na politiku. Ne neki svećenik koji je izrekao svoje mišljenje na misi pred 20-ak župljana, već novinari koji su odlučili da je to bitno i učinili da ono dopre do milijun ljudi.