Dok se održava drugi krug unutarstranačkih izbora za novog predsjednika SDP-a, dopustite mi da objavim javno svoju predikciju. Bez obzira koji kandidat pobijedio, izlaznost će biti mizerna jer među njima praktički nema razlike.

Pokazali su to sami Siniša Hajdaš Dončić i Zoran Paunović tijekom sučeljavanja. Glavna tema o kojoj su raspravljali - antifašizam. To nije bila rasprava, više natjecanje u signaliziranju. Hajdaš Dončić: "Ja sam antifašist". Paunović: "Ne, ja sam antifašist!". Pretpostavljam da će pobijediti onaj tko bude glasnije i više puta povikao da je antifašist.

Antifašizam je prije svega oružani pokret koji se koristi nasiljem za postizanje ciljeva komunističke revolucije. Naziv "antifašizam" je dobio po prvim antifašističkim akcijama početkom 1920-ih u Italiji, kada su vođe sindikata u talijanskim tvornicama, mahom članovi Komunističke stranke s instrukcijama direktno iz Moskve, organizirali oružane pobune u tvornicama s ciljem preuzimanja. Njima su se aktivno suprotstavljali fašisti, odnosno Mussolinijevi plaćenici koji su u to vrijeme služili kapitalistima da uguše nasilne radničke ustanke. I oni su se također služili oružjem i silom. U tim su sukobima antifašisti izvukli gori kraj.

Godinama kasnije, antifašisti su se uključili u građanski rat u Španjolskoj. Išli su bez pogovora. Tito je bio tamo, svaki antifa je bio tamo. Nakon nacističkog napada na SSSR 1941. antifašisti su se aktivno uključili i u Drugi svjetski rat protiv Hitlera. U svakom slučaju, antifašizam kroz povijest uvijek je bio i ostao oružan i nasilni pokret. Današnji antifašisti, recimo, organiziraju nasilne prosvjede, napadaju policiju i privatne biznise, uništavaju i pale objekte po zapadnim gradovima te se bave sličnim nasilnim akcijama s ciljem destabilizacije društveno-ekonomskog poretka u zapadnom svijetu.

Antifašizam bez nasilja je nezamisliv. Svatko tko se hvali da je antifašist, a u životu nije držao pušku ili bar razbijao kapitalističke izloge, može biti samo pozer i glumac. On je sramota za bilo kojeg pravog antifašista. Hajdaš Dončić i Paunović nisu nikakvi antifašisti. Sva ta glumatanja s nekakvim antifašizmom u današnjoj Hrvatskoj potpuno su besmislena jer u Hrvatskoj više nema antifa. Da ih ima, čitali bismo o njima kao antifašističkim borcima u Gazi.

U jednoj stvari tijekom "debate" s Paunovićem, Hajdaš Dončić je rekao jednu istinitu rečenicu: "Antifašizam je ono po čemu se naša stranka razlikuje od drugih". Iako i HDZ, Možemo i još neki vole tu i tamo signalizirati antifašizam, SDP uistinu je stranka kojoj je antifašizam ne samo usputni amblem, već temeljni identitet. Ajde zamisli to, da ti je gluma i pozerstvo politički identitet! To je, drugarice i drugovi, ujedno glavni razlog zašto SDP i pored ovako kriminalnog HDZ-a ne može pobijediti na izborima.

SDP bi imao šanse reformirati se u modernu socijaldemokratsku stranku, lišenu okova iz WW2 i komunističkog nasljeđa, da su članovi dali šansu Mirandu Mrsiću. Mrsić je bio možda i najbolji ministar rada u povijesti RH. Proveo je ključnu reformu radnog zakonodavstva omogućivši ljudima da budu redovno zaposleni u dva ili više različitih poduzeća, na djelomično radno vrijeme, bez pretjeranih birokratskih prepreka. To je bila jedna od ključnih reformi za izlazak iz krize prije desetak godina. Iskreno ne znam što takav političar uopće radi u takvoj stranci, a i članovi su mu prije dva tjedna jasno pokazali da njemu tamo nije mjesto. Ovako, izbor između Hajdaša Dončića i Paunovića je izbor između dva glumca i pozera.