Posljednjih tjedana rasprava oko Carigradske konvencije (dalje CK) postala je paranoična, pomalo naporna i dozlaboga tragikomična. Na CK se lome koplja u hrvatskom političkom prostoru kao rijetko do sada, a počele su padati i maske s nekih voštanih lica. U ovom tekstu ne mislim se posebno baviti argumentacijom ni za ni protiv CK, mišljenje o njoj stekao sam kad sam prvi put pročitao (s razumijevanjem!) njezin tekst i shvatio da CK zapravo ponajmanje govori o zaštiti žena, a ponajviše promovira puzajući totalitarizam koji bi nas svih mogao koštati slobode govora i slobode mišljenja. Usput, pročitao sam puno osvrta na tekst i značenje CK od kojih bi izdvojio dva ne tako slična, ali vrlo jasna i precizna: onaj Nine Raspudića u Večernjem listu te onaj kolege Marija Nakića na ovom portalu.

U cijeloj ovoj priči nekako je najzanimljiviji odnos HDZ-ove vrhuške i dominantnog dijela biračkog tijela vladajuće stranke. No, krenimo redom. U siječnju 2013. godine, Milanovićeva Vlada potpisala je CK. Ipak, sve do skoro konca 2015. kad je Milanović izgubio izbore, CK nije ratificirana u Hrvatskom saboru. Tadašnji vladajući pravdali su se kako nisu htjeli prihvatiti financijske uvjete CK jer je Hrvatska još uvijek bila u režimu prekomjernog deficita, a gospodarstvo se tek počelo oporavljati od sedmogodišnje recesije. Namaknuti milijardu kuna za provedbu CK bila je nemoguća misija, a očito je Milanović procijenio kako mu ne treba još jedan prosvjed uz onaj u Savskoj. Ali, da bi stvar postala zanimljiva, pobrinuo se HDZ.

Na Međunarodni dan nasilja nad ženama, 25. studenog 2014., HDZ je tražio žurnu ratifikaciju CK, a za govornicu u središnjici HDZ-a izašli su Margareta Mađerić, Josipa Rimac i Miro Kovač. U to vrijeme predsjednik HDZ-a bio je Tomislav Karamarko koji danas CK skoro pa proglašava novom okupacijom Hrvatske. HDZ-ovci su u to vrijeme znali da SDP-ova Vlada neće ratificirati CK i baš iz tog razloga grlato su zagovarali njezinu ratifikaciju jer kad si u oporbi dužnost ti je govoriti suprotno riječima i djelovanju oponenta na vlasti. Nitko od HDZ-ovaca tada nije niti riječ pisnuo o „rodnoj ideologiji“, derogiranju „katoličkih vrijednosti“ i sličnim floskulama. Bilo je važno samo upirati prstom u pogubnu vladavinu Milanovićeve Vlade koja, eto, nije u stanju zaštiti niti žene žrtve nasilja, a kamoli pokrenuti zemlju u željenom pravcu prema blagostanju. Dakle, čisto politikanstvo.

Nešto vrlo slično sada zagovara i SDP. Podiglo se sve u Partiji na zadnje noge kako bi pritisnuli Vladu Andreja Plenkovića da konačno ratificira CK. S obzirom da je Hrvatska izašla iz prekomjernog deficita, bilježi skromni rast BDP-a i polagano se kreće prema naprijed (a zapravo životari i stagnira bez ikakve vizije i strukturnih reformi), red je da se nađe milijarda kuna za implementaciju CK. Na ovaj način SDP od sebe radi grlatu opoziciju isto kao i HDZ tada, pokazujući tobožnje razumijevanje za zaštitu žena. Jer žene se ipak najbolje može zaštititi kad si u opoziciji, a ne kad si na vlasti. Nebitan i dezorijentiran, SDP-u se očito lakše dokazivati na manje bitnim temama od jačanja gospodarstva i konkurentnosti jer su to imali prilike pokazati pa nisu pokazali ništa. Dakle, čisto politikanstvo.

No, vratimo se HDZ-u. Neke od ovih likova koje smo vidjeli na konferenciji 2014. obuzela je vrlo popularna sinkopa pa su od zagovaratelja žurne ratifikacije CK postali njezini oponenti. Miro Kovač, u to vrijeme politički tajnik HDZ-a i jedan od najčvršćih oslonaca Tomislavu Karamarku, a kasnije i ministar vanjskih poslova u Oreškovićevoj Vladi, danas se ne libi ući u otvoreni sukob s novim predsjedništvom u kojem nema nikakvog značaja. Volio bih vidjeti Mira Kovača da je kojim slučajem u poziciji vječnog Jandrokovića, šefov miljenik i desna ručica. Bi li se onda borio za unutarstranačku demokraciju i različitost mišljenja u stranci? Vjerojatno ne bi. Ovako je CK dobro došla kao alibi za očito nezadovoljstvo statusom u partiji pa ako je vodstvo za, onda je onaj koji je nezadovoljan odnosom vodstva nužno protiv. I opet, politikanstvo.

Uzmimo za primjer Rozaliju Bartolić, predsjednicu Udruge udovica hrvatskih branitelja i Josipa Đakića, HDZ-ovog saborskog zastupnika i predsjednika HVIDR-e. U jeku prosvjeda protiv dolaska srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, Rozalija Bartolić i Josip Đakić bili su na istim stranama. Dok se Rozalija pretvorila u glavnu govornicu na Trgu bana Jelačića, odričući se i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, kojoj su baš udruge tipa udovica uvelike utrle stazu pobjede na predsjedničkim izborima, Josip Đakić suflirao joj je u publici (očito po nalogu Plenkovića minirajući tako predsjedničine napore), a kasnije još oštrije poslao predsjednici poruku kako nije siguran podržavaju li je branitelji i dalje.

Danas su Rozalija i Josip na suprotnim stranama. Dok Bartolić najavljuje podršku prosvjedu protiv ratifikacije CK, Đakić poput pravog stranačkog viteza izjavljuje kako u CK nema ništa sporno i kako nema rodne ideologije. Jer tako je rekao predsjednik stranke i svita oko njega. Pogađate, opet politikanstvo.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, tada još kao kandidatkinja, u svojoj izbornoj kampanji jasno se odredila kako CK treba ratificirati jer prevencija i borba protiv nasilja nad ženama nema alternativu. Dok čekamo najnovije stajalište predsjednice o ovom pitanju, nije zgorega podsjetiti se njezine izjave s konca prošle godine „kako poziva Vladu da primijeni one odredbe iz CK oko kojih nema društvenih prijepora“. Kao da smo na tržnici pa ćemo malo paradajza, malo tikvica. Ako to nije politikanstvo, ne znam što je.

Europarlamentarci ih HDZ-a prilikom ratifikacije CK u europskom parlamentu isto su se podijelili oko glasanja. Dubravka Šuica i Željana Zovko bile su za, Ivana Maletić bila je suzdržana, a komodor Ivica Tolić bio je protiv. Kako je moguće da se zastupnici HDZ-a u Europskom parlamentu smiju podijeliti oko ratifikacije CK, a to isto nije dopušteno zastupnicima HDZ-a u Hrvatskom saboru već se plebiscitarno zaziva „bratstvo i jedinstvo“ kao nekad po nalogu Centralnog komiteta? Vrijede li hrvatski zastupnici u EP manje od onih u Hrvatskom saboru? Pa vrijede, jer ne mogu dovesti u pitanje opstanak trgovačke koalicije koja HDZ održava na vlasti. Ili još bolje pitanje, vrijedi li glas hrvatskog branitelja za Ivicu Tolića na listi za EP (u kampanji je išao s porukom da će biti glas svakog hrvatskog branitelja u EP) manje od glasa hrvatskog branitelja za Josipa Đakića na listi za Hrvatski sabor? Jer nije sad samo problem u tome što se međusobno oko CK dijele hadezeovci, počele su podjele i među braniteljima u HDZ-u. Politikanstvo?

Da sublimiram. HDZ će u Hrvatskom saboru biti jedinstven oko ovog pitanja jer si Plenković ne može dozvoliti da mu tempo nameću neželjena djeca u saborskim klupama HDZ-a i koalicijski partneri HNS i SDSS. Stranačka baza već je počela dobivati instrukcije od Plenkovićevih emisara po županijskim i gradskim središtima. Da je kojim slučajem požeški župan Tomašević ostao član HDZ-a, nije nemoguće da bi i on bio jedan od predavača lokalnim HDZ-ovcima kako je ratifikacija CK potrebna jer se njome štite žene od nasilja u obitelji. Obični glasači i članovi HDZ-a tako će po tko zna koji put popiti gorku pilulu svjetonazorskog bauljanja jer to traži predsjednik u višem interesu za RH „koju je stvarao naš prvi predsjednik stranke i RH dr. Franjo Tuđman i naši hrvatski branitelji!!!!“ – orit će se carigradskim radionicama na isti način kako se ori na predizbornim skupovima HDZ-a.

Stoga, umjesto da čitaju tekstove svakakvih konvencija, dok aplaudiraju uspomeni na prvog hrvatskog predsjednika i hrvatske branitelje, HDZ-ovcima bi bilo pametnije da čitaju vlastite predizborne programe, kao recimo onaj zadnji, u kojem je jasno stajalo kako će se primijeniti odredbe CK. Crkva će kao i dosad lajati, a karavane će prolaziti. Zbog potrebe umirenja savjesti svojih vjernika, Crkva će se jasno odrediti protiv CK, ali neće svake nedjelje na propovijedima kružiti biskupske okružnice o potrebi „čuvanja tradicionalnog, katoličkog identiteta“ jer Crkva je svjesna da Plenković može zavrnuti vodu u pipi Vatikanskih ugovora.

A Plenković? Pa nije čudo da je baš u vrijeme njegovog najjačeg zalaganja za ratifikaciju CK netko iz njegove stranke novinarima poput kostiju bacio informaciju o njegovoj kandidaturi za šefa Europske komisije. Čak i da to ne postane, jasno je već sad da će postati ili povjerenik ili predsjednik Europskog vijeća. Prije nego ode, u „amanet“ Hrvatskoj i članovima HDZ-a ostavit će ratificiranu CK. Stoga nije čudo da i Andrej Plenković i Rada Borić pušu u isti rog. Plenkoviću briselska kancelarija, Radi Borić lako moguće dio od milijardu kuna. I tko zna? Možda na sljedećim euroizborima umjesto komodora Tolića na listi HDZ-a osvane Rada Borić. U okvirima politikanske prirode HDZ-a, nije nemoguće.