"Da bi se postigao trajni mir nije dovoljno pobijediti agresora. Puno je važnije pobijediti ideologiju koja je uzrokovala rat."
- Ludwig von Mises, "Ljudska akcija" (1949)

Presuda Haškog suda srpskom generalu Ratku Mladiću za zločine nad civilima počinjene u BiH nije nikoga iznenadila. I srbijanski su mediji predviđali ovakav rasplet, ali ne zato što vjeruju da je Mladić kriv, pa čak niti u počinjenje tih zločina, već iz razloga što je isti sud već ustanovio krivnju Radovanu Karadžiću pa je bilo jasno da Mladić, kao prvi čovjek Vojske Republike Srpske u ratno vrijeme, ne može proći bolje.

Ako je suditi po napisima najpopularnijih portala u Srbiji, mediji i građani Srbije imaju visoku dozu nepovjerenja prema međunarodnom sudu i uvjereni su u nekakvu antisrpsku zavjeru. Njihovo inzistiranje na ravnomjernoj podjeli krivnje među svim stranama u "građanskim ratovima na prostorima bivše Jugoslavije" naprosto pokazuje kako srpski narod, unatoč svim nevoljama koje su ga nakon ratova pogodile, nije prošao katarzu. Ista ona ideja sa samih početaka, o "svim Srbima u jednoj državi", čini se, živi još u mnogima i samo čeka novi trenutak da se ponovno pokuša.

Odmah da kažem, ovo ne pišem s ciljem upiranja prsta ili svaljivanja krivnje na cijeli narod, to bi bilo duboko pogrešno. Ovo ne pišem niti da bih za sve zločine u jugoslavenskim ratovima optužio isključivo jednu stranu, što bi također bilo duboko pogrešno. Svaki rat je grozan i nepotreban, a balkanski su ratovi posebno nehumani. Zločini su počinjeni na svim stranama, činili su ih pojedinci i na hrvatskoj, i na bošnjačkoj, i na srpskoj strani, iako ne u istim razmjerima. Stotine tisuća ljudi je izgubilo živote, tisuće su nestale i još stotine tisuća su raseljene sa svojih ognjišta. To je ogromna tragedija u kojoj prste imaju pripadnici svih naroda na ovim prostorima i najžalosnije od svega je što mnogi počinitelji, opet sa svih strana, neće biti nikada osuđeni za svoja zlodjela.

Ovo pišem iz jednog drugog razloga, a to je da ukažem na samu ideju, iskru iz koje se rasplamsao plamen koji je tijekom godina prekrio veći dio Balkana. Ideja glasi otprilike ovako: "Srbija je tamo gdje žive Srbi". Širili su je krajem 1980-ih i početkom 1990-ih brojni srpski intelektualci, a srpski narod u Hrvatskoj, odnosno jedan njegov dio, objeručke ju je prihvatio znajući kako iza sebe ima JNA, jednu od tada najjačih vojnih sila u svijetu. Ta ideja može se u nekim segmentima uspoređivati s nacističkom idejom "krvi i tla" i "lebensraumom" o potrebnom životnom prostoru jedne nacije koji nikada nije dovoljan pa treba ići u osvajanja, pokoravanja i uništenje drugih.

Podsjetimo se samo početka rata u Hrvatskoj. Srpski vojni stratezi su se na televiziji hvalili kako Hrvatska šalje 25.000 svojih policajaca "da ginu kao kruške" jer nitko nije vjerovao kako bi Hrvatska u toj situaciji, bez prave vojske, mogla zaustaviti rijeke tenkova i teškog naoružanja kakvim je raspolagala Srbija koja je praktički prisvojila JNA. Srbija je brojčano nadmoćna, a u tom trenutku bila je uvjerljivo nadmoćna i vojnom opremom. Samo saznanje o moći i snazi u odnosu na sve ostale bilo je dovoljno velikom dijelu srpskog naroda da proba ostvariti svoju dugogodišnju težnju o "svim Srbima u jednoj državi".

Pokazalo se da je ta ideologija krajnje ubilačka za sve oko njih, ali i samoubilačka na kraju. Prouzrokovala je patnju, strah, zvjerstva...U ratu ono najgore u ljudima ispliva na površinu, a oni najgori među nama dobiju svoju priliku da se ižive na svoj način. Rezultati su grozni, to ne moram nikome objašnjavati. Svi znamo što je Vukovar, svi znamo što je Srebrenica, ali mnogi u Srbiji se i danas pokušavaju napraviti ludi.

Kao da su zaboravili što su proživjeli. Srbija je bila 10 godina pod međunarodnim sankcijama, prošla je jednu od najgorih hiperinflacija u povijesti čovječanstva, a to je doslovno gubljenje bogatstva na brzinu, masovno osiromašavanje. U Srbiji su 1990-ih ljudi imali opciju da se bave kriminalom, da idu u ratove radi pljačke ili da žive u krajnjem siromaštvu. Nakon toga Srbija je postala prva (i još uvijek jedina) europska država koju je bombardirao NATO savez. I za to su okrivili druge. Nakon toga, Srbija je de facto ostala i bez Kosova. Kad se sve zbroji i oduzme na kraju, iako su Hrvati i Bošnjaci imali ogromne ljudske gubitke u ratovima 1990-ih, Srbija je iz njih izašla do nogu poražena u svakom - vojnom, ekonomskom i teritorijalnom pogledu. Trebat će proći još puno vremena dok se Srbija ekonomski ne oporavi od posljedica svoje samoubilačke ideologije. Međutim, ako srpski narod ne prođe katarzu i ne raskrsti zauvijek s njom, pitanje je hoće li ikada uspjeti da se oporavi.

Postoji jedan paralelni svemir u kojem JNA 1991. nije bila pod upravom jedne republike i u kojem ideja o "svim Srbima u jednoj državi" nije naišla na plodno tlo. U tom je svemiru tada došlo do mirnog razlaza među bivšim jugoslavenskim republikama. Srbi u Hrvatskoj su nastavili živjeti kao što danas žive - bez odlaska u brda, bombardiranja svojih gradova, bombardiranja svoje bolnice. U tom su svemiru danas Hrvatska, Srbija i BiH članice Europske unije. Srbija je najbogatija zemlja na zapadnom Balkanu, Kosovo je njen sastavni dio. Nema međunarodnih napetosti, nema međusobnih optužbi, nema sjećanja na ratne zločine jer rata nije ni bilo. Hrvatska i Srbija po ekonomskom rastu predvode zemlje Nove Europe od kojih su i bile bogatije 1991. godine. Možete li to zamisliti?

U ovom, našem svemiru, situacija je nažalost bitno drugačija. Srbija je ta iz koje je ideologija krenula, to je razaračka, mučka, ubilačka i samoubilačka ideologija. Osvajanja silom u modernom svijetu ne mogu pomoći osvajačima i ne mogu donijeti dobrobit nijednom narodu. Samoubilačka ideologija treba biti poražena, a poraziti je mogu samo Srbi. Još uvijek čekamo da se to dogodi.