Da je hrvatska Vlada (u bilo kojem sastavu) u najboljem slučaju beskorisna, a puno češće izravno štetna institucija, već smo se imali prilike uvjeriti nebrojeno puta. Kad nas je ono zahvatila ta strašna politička nestabilnost i nismo imali Vladu neko vrijeme, pokazalo se da život nije stao, dani i noći su se i dalje mijenjali i nitko nije primijetio ništa užasno u tome da u praznim Banskim dvorima sjedi samo Orešković i par tajnica. To je bio eksperiment uživo koji je pokazao bez sumnje da su ovako postavljene hrvatske Vlade samo sebi svrha, da partijski kadrovi imaju smisao i da dobiju plaću.

Hrvatskom narodu, a ni državi, zapravo ne trebaju, čak štoviše, većinu vremena smetaju i rade štetu.

Jednom kad se vratila toliko željena stabilnost, krenulo je natjecanje među ministrima u kojem je izgleda glavni cilj kako stvoriti privid da se nešto radi, a da se ipak ništa značajno ne napravi što bi narušilo stabilnost hrvatske Vlade kao glavnog inkubatora za plaćanje beskorisnog kadra. Pogledajmo samo par istaknutih primjera što sve prolazi pod nazivom "ministar u Vladi" i kakve genijalne ideje iznjedre.

Za početak, ministar Marko Pavić od rada i mirovina, neviđeno se obrukao na pressici gdje je predstavljao nešto što mu je dostavljeno kao reforma mirovinskog sustava. Pokušao je braniti ideju da bi bilo dobro da nam, u ime stabilnosti sustava, otuđe ušteđene novce iz drugog stupa i zauzvrat daju nekakav mizeran dodatak kojeg agilniji umirovljenik zaradi u jednom popodnevu skupljanja plastičnih boca. Nakon te sramne epizode, ministar se vratio obilaženju sela i zaselaka gdje dijeli milijune naših kuna u nekakvim programima za žene poduzetnice i usput svima čestita rođendane, imendane, sveca zaštitnika i pohvali lokalne ispostave partije kako dobro rade.

Na prvu takvi programi za poduzetnike zvuče dobro, ali zapravo su opet samo većim dijelom spaljivanje novca jer svaki taj potaknuti poduzetnik će vrlo brzo doći u dodir s onom drugom stranom države, koja ne dijeli novac nego ga uzima po visokim stopama, a usput za tu uslugu otimanja zarađenog traži barem deset papira i potvrda. Da bi se vidjeli efekti takvih programa poticanja, trebalo bi pratiti razvoj projekata i vidjeti koliko ih je uspjelo i cijelim putem pomagati, ali kako to uvijek biva kad država dijeli – onog trena kad se završi fotografiranje ministra sa razdraganim primateljima novca i objave se članci o još jednom uspjehu vlade u poticanju gospodarstva, sva briga stabilne vlade prestaje i cirkus se seli u sljedeće selo.

Oštar konkurent prethodno opisanom besmislu je ministar financija Zdravko Marić koji već godinama prčka po poreznom sustavu, sveudilj najavljujući reforme koje će ljudima donijeti financijske pogodnosti u rasponu od 70-120 kuna mjesečno. Pa ćemo malo smanjiti PDV, pa nećemo sve nego za neke stvari, pa ćemo rasteretiti plaće, ali ne previše, pa ćemo se malo igrati s poreznim razredima i sasvim slučajno time sebi povećati plaće, a obuhvatna prezentacija takvih parcijalnih brljanja se očekuje. Pa kad opet zaškripi stabilnost, onda ćemo ponovo malo ispremiješati te stope i razrede, ne bi li se ovaj put dogodilo neko čudo.

I onda u taj prostor porezne zavrzlame uklizava drugi ministar, turizma, koji je shvatio da je njegov resor eto, čudom božjim, još nekako živ pa predloži da tu još ima prostora za crpljenje novca. Ovdje su malo na skliskom terenu jer ako išta, Hrvati vole turizam jer im mnogima donosi slamku spasa za hladniji dio godine i baš im neće dobro sjesti povećanje pristojbi, naknada i inspekcija. Tim više što će ovdje ljudi najlakše vidjeti da sav njihov rad oko apartmana, pranja posteljine, animiranja gostiju, izleta i gradelavanja, koncerata i svega što rade da bi usrećili goste i zaradili na kraju u lijepom postotku trebaju izručiti ministrima.

I na kraju, u natjecanje ulazi igrač koji je odlučio potpuno zanemariti staro pravilo – never go full retard. Ministar zdravlja Milan Kujundžić će dati svoj obol stabilnosti i spasiti zdravstveni sustav nabijanjem duplih trošarina na alkohol i cigarete i već računa koliko je to dodatnih kuna koje će, naravno, pametno utrošiti pa se na rutinske pretrage neće čekati do sljedeće dekade. Opet, na prvu zvuči dobro, kad bismo zanemarili već ogroman broj konkretnih dokaza da takvi porezi nemaju željeni efekt i ne uzimaju u obzir ljudsko ponašanje i logiku ovisnosti. I najmanje upućen promatrač, a dobar poznavatelj prilika u Hrvatskoj, može predvidjeti da će ova mjera ojačati sivo tržište, a sav prihod će ionako biti uludo potrošen jer neće biti dovoljan za ikakvu smislenu reformu zdravstva koja je potrebna.

Najveći problem s ovakvim mjerama, ako izuzmemo očitu nespremnost na poduzimanje prave reforme, je to što će imati nekakve ograničene učinke i tako samo još više maskirati osnovni problem i produljiti agoniju do trenutka kad će nas kolaps sustava natjerati na brutalnije mjere. Pavićevo bacanje milijuna će ipak zaposliti nešto ljudi, porezno igranje s brojkama će nekome donijeti nešto novca, netko će zbog skupoće prestati pušiti ili lokati svaku večer. Ali sve je to u široj slici neučinkovito, besmisleno i skupo. U ime stabilnosti, preživljavanja do sljedećih izbora, političari u Hrvata beskonačno prčkaju po starom, raspadnutom fići, umjesto da ga kompletno otpišu, bace na otpad i za iste ili čak manje novce, kupe novi BMW.

Kad se radi o prijevozu njihovih dupeta, onda uviđaju tu logiku i redovito obnavljaju vozni park, ali kad se radi o cijeloj državi i njenim sustavima, onda su spremni do beskraja krpati i zakrpavati suludim mjerama ne bi li izbjegli da se starudiju napokon baci na smetlište. Trebaju samo biti svjesni da stare stvari kad-tad moraju završiti na otpadu, izbor koji imaju je hoće li i oni biti unutra kad se to dogodi.