Vezani članci:
Strah kao oruđe manipulacije
Eurosong - politika u ruhu kiča
Mises: Kako ekonomske ideje utječu na nacionalnu politiku i zapadnu civilizaciju
Ludwig von Mises o politici: Zašto liberalne stranke gube
Bijesni i nepomirljivi: Amerikanci se izgleda spremaju za građanski rat
Hrvatska politika je poput Zemljine kore - ima li mjesta za liberalizam?
Nemojte se čuditi Milinovićevim zahtjevima, tako funkcionira naša politika
Bottom-up pristup: Kako protiv vladajućih struktura koje čuvaju status quo i rastućeg populizma?
Lijevo ili desno - kako se u svijetu percipira politički liberalizam?
Zbog katastrofalne državne politike Hrvata je sve manje
Dokad će Hrvati birati političare instinktivno umjesto razumno?
Hrvatska je funkcionersko društvo. Ovdje ni fizički rad ni intelekt nisu na cijeni, bitna je samo funkcija...
Brinu li liberali uopće za društvo?
Tihi ubojica hrvatskog društva
Ove tri stvari su nas društveno i ekonomski paralizirale
Novo na Liberalu:
Izvana zeleni, iznutra neoliberali
Zagrepčani sada iz prve ruke osjećaju sve čari našeg Zakona o radu
Zašto cijene rastu: O populizmu, politici i pohlepi
Plenković poručio da ga nije briga što građani RH misle o sigurnosnoj politici
Ne, novinari nisu žrtve. Evo zašto su se okomili baš na Lovrena
Postoji li put do mira u Ukrajini?
Je li umjetna inteligencija pristrana? Evo što ChatGPT kaže o sebi i svome ʼbiasuʼ
Zakon o oporezivanju ʼekstraprofitaʼ bi mogao imati problem s Ustavom. Evo zašto...
Spremni za (s)rat
Profitira li SAD na izvozu plina u Europsku uniju?
Korona je postala smaračina, ali treba nastaviti podsjećati na šarlatane u znanosti i medijima
Vlada će zabraniti nekim radnicima rad nedjeljom. Ovo su pravna pitanja koja će morati objasniti
Helga ima problem s crncima na Twitteru
Zašto je tako teško dati otkaz neradniku u javnoj upravi? Zbog lošeg Zakona o radu
Nova runda Indexovih napada na osnivača Liberala
Premijerka Novog Zelanda u UN-u najavila rat protiv slobode govora na internetu
Iran nam treba biti podsjetnik da je ʼMoralna policijaʼ sumrak humanosti
Preraspodjela je uvijek loša ideja - Hayekova lekcija koju vrijedi ponoviti
Koronaški brojači smrti pretvorili su se u krvožedne ratne navijače
Tajna ʼprekomjerne dobitiʼ: Kako profit transakcijom u državni proračun postaje moralan?
Politička situacija pred izbore u Švedskoj 2022.: Liberali uz desne populiste
Dva zakona protiv rada na crno nisu suzbila rad na crno pa Vlada predlaže još jedan
Svi smo u mladosti prošli indoktrinaciju kolektivizmom, a samo neki se uspiju toga riješiti
Postoji nešto puno gore od inflacije. To je nestašica
Tri obilježja po kojima možemo prepoznati propagandu
Stariji sugrađani žrtve su propagande straha i loše politike. Ne smijemo ih ostaviti na cjedilu
Afričke zemlje imaju priliku prosperirati otvaranjem granica za zajedničko tržište
Politika tzv. ʼsamodostatnostiʼ je put u propast
Hrvatska vlada ulaže dodatnih 45 milijuna kuna u snažnije dezinformiranje građana
Problem liječničke savjesti može se riješiti bez zadiranja u ičije pravo

Hrvatsko društvo ne cijeni rezultate, nego štuje funkciju


Piše: Branimir Perković
13.12.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 5

Hrvatsko društvo ne cijeni rezultate, nego štuje funkciju


Piše: Branimir Perković
13.12.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 5

Pitate li ljude da jednom riječju opišu hrvatsko društvo, dobit ćete različite odgovore ovisno primarno o svjetonazorskim i političkim uvjerenjima, djelomično o regionalnim razlikama, obrazovanju i struci. Tako će mnogi koji žive izvan Zagreba navesti centralizaciju kao glavni problem, pravnici nefunkcioniranje pravnog sustava, ekonomisti nešto vezano za gospodarstvo, ateisti vjerojatno vezano za kritiku religije i slično. Svjetonazorska i politička uvjerenja i jesu skup različitih stavova pa je logično da će to biti glavna odrednica odgovora o prirodi društva.

Neke od tih „dijagnoza“ će biti više druge manje točne. Ali sve će biti nekako slične i povezane s određenim svjetonazorskim paradigmama. Pitanje koje se nameće je zašto se hrvatsko društvo, država, politika i ekonomija toliko sporo mijenjaju, a i onda najčešće samo kada apsolutno moraju jer nema drugačijeg načina ili su prisiljeni.

Ekonomske reforme koje su se provodile uvijek su bile potaknute trenutnom nužnošću, a ne dugoročnim planiranjem, ili nametnute od strane drugih aktera na međunarodnoj sceni. Tako su zadnje administrativne reforme vezane za gospodarstvo provedene gotovo isključivo zbog diktata EU, a ne političke volje unutar Hrvatske. Problem koji nastaje je to da kada i nastane unutarnja svijest o promjeni, te promjene su većinom gore od samog problema ili su parcijalne i kao takve iako možda i pozitivne djeluju loše u ukupnoj slici ekonomskih politika koje se provode u zemlji. Primjer je porez na nekretnine, što nije nužno loša reforma, ali je u kontekstu širih poreznih praksi i politika, administrativne i pravne uređenosti te sektorske strukture gospodarstva (turizam?!) bila katastrofalna ideja. U stanju kada ne postoji nikakav politički reformski potencijal, bar ne onaj konstruktivni, čak i nametanje određenih politika od strane međunarodnih tijela kao EU ili MMF izgledaju kao nešto poželjno.

Problem negativne selekcije je jedan opći društveni problem koji onemogućuje bilo kakav napredak a da on nije rezultat vanjskih direktnih ili indirektnih, namjernih ili nenamjernih, pozitivnih ili negativnih utjecaja. Selekcija kadrova po kriteriju podobnosti, a ne stručnosti; nepotizma, a ne izvrsnosti; poslušnosti, a ne rezultata; kratkoročnosti, a ne dugoročnosti i itd. dovele su do potpune socio-ekonomske i političke paralize. Zašto se efekti negativne selekcije često kritiziraju po medijima, društvenim mrežama i osobnim razgovorima, a izgleda da nema nikakve posebne tendencije da se to promijeni, i taj prezir prema efektima negativne selekcije se baš i ne prenosi dalje od medijskih napisa i neformalnih interakcija?

Ma koliko građani RH smatrali nekoga nesposobnim, oni će se prema njemu u direktnoj komunikaciji odnositi s poštovanjem. Teško je zamisliti takvog političara ili kakvu drugu javnu osobu kojoj se ostali neće dodvoravati i iskazivati poštovanje u direktnoj komunikaciji. Kao društvo jaki smo na kritici, ali samo kada nije direktna, samo kada je netko drugi prenosi i kada je popularna.

U situaciji kada se sami nađu u kontaktu s tim istim ljudima koje ne poštuju sa stručne, intelektualne ili ljudske strane većina ljudi promijeni ponašanje i njihov pristup postane sve samo ne preziran i kritički. Od najvećih kritičara na trenutak postanu najveći štovatelji i podržavatelji. Teško netko može biti toliko omražen, a da se ljudi prema njemu prestanu odnositi s neizmjernih poštovanjem i odobravanjem.

Naravno, ovo vrijedi samo za ljude „na moćnim pozicijama“, na raznim političkim, gospodarskim, znanstvenim i drugim funkcijama. Takve ljude se ne propitkuje direktno, njihov autoritet se poštuje ma koliko se ne slagali, njihova riječ ima puno veću težinu ma koliko bila pogrešna. Radi se o tome što kao društvo štujemo funkcije, a ne ideje, stavove, sposobnosti i dostignuća. U Hrvatskoj funkcija vrijedi više od svega.

Ako spojimo problem negativne selekcije i problem štovanja autoriteta, onda imamo trenutnu društvenu klimu u Hrvatskoj, gdje su oni na najvišim funkcijama u državi, vodećim položajima i pozicijama moći nemaju dovoljne kvalitete i sposobnosti da opravdaju to što okupiraju tu funkciju, ali ih istodobno drugi u direktnoj komunikaciji prihvaćaju kao sposobne. To stvara lažni dojam takvim osobama da su one zapravo vrlo sposobne, samo se protiv njih vodi hibridni rat/ pokušava ih se ukloniti/ politički se obračunava itd. Takvi ljudi ne samo da nisu svjesni svoje nesposobnosti, nego su uvjereni da su jako sposobni, a oni koji ih kritiziraju to čine samo zbog vlastite nesposobnosti. To je uz nedostatak moralne odgovornosti dio razloga zbog čega domaći političari ne daju ostavke kada se otkrije propust, nemar, korupcija, nepotizam i ostala nezakonita postupanja, njih samih ili u njihovom resoru. To dovodi do krize vodstva, stanja kada vodeće pozicije u nekom društvu zauzimaju ljudi u najmanju ruku upitnih kvalifikacija.

Uopće nije neliberalno tvrditi da svaka društvena struktura treba vođe, da treba one najdarovitije, najbolje, najveće među nama da nam pokazuju put. Takva je priroda prirode ljudskih društvenih struktura i tvrditi suprotno ne može ni jedan anarhist, a kamoli klasični liberal. Jako je bitno tko su i kakve su te vođe, koje su njihove kvalifikacije, kvalitete i sposobnosti jer ipak kao hijerarhijski moćniji određuju više ili manje (idealno manje) smjer društvenog razvoja. Naravno, u tom procesu se javljaju mnoge „smetnje“ i prilagođavanja, ali kako je apsolutno istinita izreka da svaki narod ima političare kakve zaslužuje, tako se može tvrditi i da svaka skupina pojedinaca, uža ili šira, ima vođe s atributima kojima se članovi te skupine dive.

Kombinacija negativne selekcije i štovanja funkcije taj proces iskrivljuje i proces društvenog odabira vođa postaje neefikasan. Iako nikad nije savršeno efikasan, jer kako sam spomenuo uvijek postoje kratkoročne distorzije, ipak se na dugi rok vidi velika razlika između društava koje efikasno i manje efikasno biraju svoje vođe, kao u bogatstvu, snazi, koheziji, sreći itd. Društvo u Hrvatskoj uči ljude da se klanjaju funkciji, ma koliko se slagali ili ne slagali s osobom koja tu funkciju obnaša, i da se u direktnom odnosu s takvom osobom ponašaju kao da se radi o osobi koja je tu zbog svojih velikih znanja, vještina i sposobnosti. U situaciji kada postoji široki društveni problem negativne selekcije, a istodobno je neformalno društveno pravilo da se poštuje funkcija, a ne pojedinac koji je obnaša, imamo veliki problem odabira vođa.

Povijesno se može tražiti razlog u tome da se Hrvatska uvijek nalazila u previše birokratiziranim državnim tvorevinama, što se ne odnosi samo na period Jugoslavije (iako je sigurno bio birokratski najrigidniji, a državna ideološka matrica je poticala upravo pokoravanje autoritetu i funkciji bez obzira na sve), nego i na period Austrougarske koja, iako je bila dosta liberalnija i s boljom selekcijom kvalitetnih vođa, ipak je bila poznata po svojoj birokratiziranosti. Međutim, usudio bih se tvrditi da je jednopartijsko političko uređenje u kojem je zabranjena kritika „Tita i partije“ najviše odgovorno za taj problem. Naravno, on se nastavio i stjecanjem neovisnosti te današnje društveno ozračje u kojem se poštuje funkcija, a ne osoba, nije puno drugačije od onoga u Jugoslaviji i političari su to znali dobro iskoristiti. I u Jugoslaviji je postojala javna i novinarska kritika političkih poteza, ali jako rijetko kada direktna, baš kao i danas.

Što bi moglo biti rješenje problema?

Višestranačje se očigledno pokazalo kao nedovoljan korektiv, jer velike stranke općom kontrolom državnih institucija i gospodarstva lako zaobilaze taj problem i „utišavaju“ nezadovoljnike, a male stranke su se pokazale kao loš faktor kontrole neefikasne vlasti baš zbog toga što se ponašaju politički racionalno i ulaze u koalicije s velikim strankama. A velike stranke ih vrlo brzo pojedu, tj. od njih učine samo jednu frakciju unutar sebe same, koja je često i poslušnija od samih frakcija u velikim strankama. Isto se dogodilo sa svim malim strankama.

Jedino rješenje je izgleda razvoj građanske svijesti o problemu, razvoj građanskog aktivizma koji nije vezan za državu te država tj. velike stranke nemaju direktni način da ih kontroliraju. Zbog toga je bitno da taj građanski aktivizam ne bude financiran iz proračuna jer ga to čini ovisnim o politici, a da bi kao takav mogao opstati potrebno je stvoriti društvenu svijest o potrebi volontiranja i doniranja takvih udruga. Proces sigurno neće biti brz, neće biti lagan, neće teći glatko, ali je jedini način da se razbije društvena pat pozicija koja stvara loše lidere koji misle da su bogomdani jer se cijelo društvo klanja funkciji koju predstavljaju.

Ocijeni članak

Sadržaj Liberala mogu ocjenjivati samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.

Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!

Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT/BIC: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.

O autoru

BRANIMIR PERKOVIĆ
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
Više od istog autora
VIŠE O TEMI:
VIŠE IZ RUBRIKE:

Komentiraj članak

Komentirati na portalu mogu samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.
Mala škola liberalizma
Udruga Liberal.hr
O Udruzi Liberal.hr
Udruga Liberal.hr osnovana je s ciljem promicanja osobnih i ekonomskih sloboda u Republici Hrvatskoj. Djeluje prvenstveno preko ovog portala. Liberal je od svoga početka 2016. do danas dao značajan doprinos u raspravama oko javnih politika uvijek štiteći prava i slobode građana. Naša misija je educirati javnost i podizanje svijeti o građanskim pravima i posljedicama koje određene politike mogu imati na njihove živote. Više o radu i ciljevima udruge možete pročitati ovdje.

Ako želite i možete doprinijeti radu Udruge - bilo svojim aktivnostima i zalaganjem ili bar uplaćivanjem godišnje članarine, kliknite ovdje i ispunite pristupnicu za učlanjenje.
Doniraj
Ovaj portal financira se dobrovoljnim članarinama i donacijama naših čitatelja. Pomozite nam da budemo još bolji, postanite jedan od naših donatora!

Donirati nam možete preko Paypala - klikom ovdje ili preko e-bankarstva, ako skenirate ovaj barkod:



Za broj žiroračuna i ostale informacije kliknite ovdje.