Prema nedavnim predizbornim anketama u Švedskoj, liberalna stranka Liberalerna (L) nalazi se na najnižoj razini potpore još od 1960-ih. Moguće je da prvi put u modernoj povijesti ostane izvan parlamenta. Za društvo koja se često smatra jednim od najliberalnijih na svijetu, to je ozbiljan problem.

No problem nije samo izborni. Problem je ideološki i organizacijski. Švedski liberali se od ranije suočavaju s krizom identiteta koja je simptom šireg problema – što se događa kada liberalne stranke, kako bi ostale politički relevantne, odluče provoditi oportunističku politiku ili čak surađuju s antiliberalnim snagama?

Liberalizam i Švedska

Povijesno gledano, liberalizam u Švedskoj bio je ideološki projekt. Nije bio samo klasna ili građanska opcija nasuprot ljevici i desnici, nego širi društveni pokret za osobna prava, parlamentarnu demokraciju, slobodu medija i obrazovanje.

Liberalna stranka bila je duboko povezana s obrazovnim institucijama, civilnim društvom i gospodarskim mrežama da bi na te načine provodila šire društvene i političke reforme.

No tijekom posljednjih dvadeset godina dogodio se veći pomak i promašaj. Stranka se postupno prestala definirati kroz ideje, a počela kroz blokovsku pripadnost kao dio desnog centra. U tom procesu izbrisana je razlika između liberalizma i konzervativnog oportunizma.

To je ključna točka jer liberalizam je istovremeno i normativna filozofija i praksa koja uključuje faktore, na primjer ograničenu vlast, osobnu autonomiju i pluralizam. Desničarska politika je prije svega politički i klasni identitet suprotstavljen ljevici.

Znači, desničarska politika može biti liberalna i slobodarska, ali može biti i autoritarna, kolektivistička ili nacionalistička.

Švedski demokrati: promjena retorike, ali ne i ciljeva

U središtu švedske političke transformacije nalazi se stranka Sverigedemokraterna (Švedski demokrati). Prvi put ušli u parlament 2010. i danas su druga najveća stranka od zadnjih izbora 2022. godine. Ona je nastala krajem 1980-ih i početkom 1990-ih iz krugova povezanih s neonacističkim i fašističkim mrežama i organizacijama.

Rani programi otvoreno su zagovarali rasizam, etnički homogenu naciju, kao i da svi koji su došli u Švedsku nakon 1970-ih, uključujući i tadašnje Jugoslavene, moraju napustiti zemlju. Danas je njihova retorika "ublažena". No mnogi temeljni ciljevi ostaju isti, kao na primjer radikalno ograničenje migracije, snažna kulturna kontrola, skepticizam prema EU i naglašavanje nacionalnog identiteta kao političke kategorije iznad osobnih prava i pravne države.

Može se reći da su Švedski demokrati retoriku biološkog rasizma zamijenili kulturnim i opću retoriku oko imigranata zamijenili retorikom o muslimanima. Desni populisti i nacionalisti u Švedskoj već od ranije pričaju kako oni brane "švedske vrijednosti" što je ironija jer često koriste u praksi liberalne vrijednosti kao retoriku za svoju antiliberalnu agendu.

Oni također pričaju protiv socijalizma, a istovremeno veličaju period kada je Švedska bila socijalistička poput onog 1960-ih godina.

Ironija švedskih liberala

Liberalne demokracije ne propadaju preko noći, već vremenom kada stranke koje bi trebale braniti liberalne principe i vrijednosti počnu smatrati antiliberalne aktere "prihvatljivim partnerima". Godine 2022. formirana je vlada koja ovisi o potpori Švedskih demokrata. Liberalna stranka je bila ključna u omogućavanju tog aranžmana.

Iako Švedski demokrati formalno nisu ušli u vladu, njihov utjecaj na migracijsku i unutarnju politiku postao je presudan. Tako je nastao paradoks ili bolje rečeno ironija gdje je formalna liberalna stranka omogućila političku moć stranci koja je povijesno definirala liberalizam kao neprijatelja Švedske.

Argument koji se često koristi jest "pragmatizam", a to je da bez Švedskih demokrata ne bi bilo moguće formirati vladu desnog centra.

No taj argument pretvara liberalizam u taktički alat, a ne u skup principa i vrijednosti. Ako liberalizam postaje kao hobi i simbol političkog oportunizma, tada više ne služi za slobodu pojedinca i ograničenje moći, već za neslobodu i neograničenu državnu moć.

Raskorak između retorike i prakse

Istodobno, liberali u Švedskoj sve češće koriste retoriku o "liberalnim vrijednostima" koje bi svi trebali dijeliti. Predlažu strožu migracijsku politiku, oštrije kazne za maloljetnike, pa čak i simbolične mjere poput školskih uniformi. To nisu klasične niti socijalne, pa niti neoliberalne politike već mjere koje naglašavaju disciplinu, kolektivnu normu i državnu intervenciju u moralnu sferu i život pojedinca.

Najveći problem nije pojedinačna mjera. Problem je strukturalan jer stranka traži od društva da prihvati liberalne vrijednosti dok sama u praksi podržava politike koje proizlaze iz konzervativne ili autoritarne logike. Takav raskorak dugoročno uništava povjerenje ne samo u stranku već u institucije i politiku generalno.

Izborni pad nije slučajan

Liberalna stranka već od polovine 2000-ih nema dovoljno ideološke obuke za članove i pristaše. Podrška liberalima dramatično je pala i zbog toga jer je dio birača otišao prema konzervativnijim opcijama, dio prema zelenima ili centristima. No ključna stvar je da birači generalno reagiraju racionalno.

Jer ako stranka više ne nudi jasnu liberalnu viziju, ako djeluje kao taktički dodatak većem bloku, nestaje njena priča i razlog za njezino postojanje. To nije samo švedski fenomen. U nekoliko europskih zemljama poput Njemačke liberalne stranke suočene su s istom dilemom – ostati ideološki dosljedne i riskirati političku marginalizaciju ili postati pragmatični partneri neliberalnih aktera.

Šira pouka i priča

Švedski slučaj pokazuje koliko je liberalizam krhak kada ga prestanu braniti oni koji se na njega pozivaju. Liberalna demokracija ne propada samo pod pritiskom populizma, nego i kroz normalizaciju tog populizma od strane umjerenih aktera.

Suradnja s ekstremnim strankama možda kratkoročno stabilizira vladu, no dugoročno mijenja političke norme i redefinira granice prihvatljivog.

Liberalizam opstaje samo ako ima jasne principe, vrijednosti i obaveze kao i praksu i procese. Ako je sve stvar taktike, onda ništa nije princip.

Na kraju, važno je reći da ovu analizu ne pišem samo kao promatrač. Bio sam član švedske Liberalne stranke od 2013. do 2021. godine. Taj uvid daje mi dodatnu perspektivu, ali zaključak nije osoban već se zasniva na analizama i raspravama zadnjih godina. Kada liberalne stranke to zaborave, njihova kriza postaje neizbježna.