Veliku prašinu je podigla izjava nigerijskog poduzetnika Sima Shagaye, jednog od 10 najmoćnijih ljudi u Africi prema časopisu Forbes, koji je na Twitteru napisao da je Split "kao Afrika, samo s električnom strujom".

Namjera komentara je očigledno bila humoristična, ali su se i oko ovoga Hrvati podijelili. Svi su to shvatili preozbiljno, tako da su jedni bili ogorčeni i zgroženi, a drugi su izgleda jedva dočekali. I jedni i drugi su imali validne argumente. U pravu su oni koji tvrde da se Hrvatska, kao zemlja koja ipak pripada dijelu razvijenog svijeta, ne može uspoređivati s Afrikom. U pravu su i oni koji tvrde da Hrvatska ima puno sličnosti s afričkim državama, pogotovo po pitanju korupcije.

Naravno da ni Split ni Hrvatska nisu usporedivi s Afrikom, tj. da je kvaliteta života i razvijenost puno veća, ali postoji zabrinjavajući trend.

Naime, neke afričke zemlje od početka 21. stoljeća gospodarski rastu po fantastičnim stopama dok Hrvatska stagnira. Naravno, Afrika je ogroman kontinent i ne možemo je gledao kao jednu cjelinu, ali možemo usporediti dosadašnji rast Hrvatske u 21. stoljeću i određenih afričkih država te procijeniti vremenski rok koji će im trebati da dostignu i prestignu Hrvatsku po gospodarskom razvoju s obzirom na dugoročni trend.

Usporedimo BDP po stanovniku te njegov trend rasta između Hrvatske i Nigerije. Za usporedbu ću koristiti BDP po stanovniku mjeren paritetom kupovne moći jer su usporedbe BDP-a mjerenog paritetom kupovne moći točnije od onih koje koriste nominalni BDP pri procjeni nacionalnog tržišta budući da se uzima u obzir relativne troškove lokalne robe, usluga i stope inflacije zemlje, umjesto korištenja međunarodnih tržišnih tečajeva koji bi mogli narušiti stvarne razlike u dohotku po stanovniku.

Hrvatski BDP po stanovniku iznosio je 21.408,55 $ u 2016. godini te još nije dosegao pretkriznu razinu. Očigledno možemo govoriti o „izgubljenom desetljeću“ za Hrvatsku od 2008. do 2018., tj. Hrvatska je gospodarski stagnirala punih 10 godina. Razloge smo nekoliko puta analizirali, a u suštini se svode na odbijanje bilo kakvih reformi, životarenje, promašene ekonomske politike itd. A u tom periodu je vanjski dug od 39,6 % BDP-a u 2008. narastao na 84,2 % u 2016. Vođene su politike zaduživanja da bi se držala glava iznad vode, a izbjegavale bilo kakve reforme da se ne bi zamjerilo interesnim skupinama i kupljenim glasačima.

BDP po stanovniku Hrvatske mjeren metodom pariteta kupovne moći:



Nigerija, druga najjača ekonomija Afrike, je poslije perioda stagnacije 90-ih godina prošlog stoljeća počela ostvarivati velike stope rasta u 21. stoljeću. Nigerija je tako više nego udvostručila svoj BDP po stanovniku od 90-ih godina do 2016. godine. Rast totalnog BDP-a Nigerije od 2008. do 2016. je u prosjeku iznosio više od 6%, dok je hrvatski BDP u istom razdoblju pao, tj. u 2016. je bio manji nego 2008. godine.

BDP po stanovniku Nigerije mjeren metodom pariteta kupovne moći:



Ilustracija primjera što to znači rasti u prosjeku 6% i 0% nije jednostavna. Ali objasnimo to ovako, zamislite da je BDP Nigerije iznosi 100 (nebitno čega, samo pokušavam objasnit koliko se rast godinama kumulira), a Hrvatske 500, u početnoj godini. Nigerija svake godine raste 6% od početnih 100 (100+6% ili 100x1.06), a Hrvatska stoji na 500. U toj situaciji Nigeriji bi trebalo 28 godina da dostigne i prestigne Hrvatsku. Mislite da je to puno? Povijesno to je vrlo kratak vremenski period, Hrvatska je mlađa država od toga. Samo 28 godina.

Kažete da ne vjerujete da će Hrvatska baš toliko stagnirati? Dobro, uzmimo da raste po 2% prosječno godišnje, a Nigerija po 6%. Uzmimo da je početna pozicija Nigerije 100, a Hrvatske 500, tj. da je u početku Hrvatska u pet puta boljoj poziciji. Znate koliko bi trebalo Nigeriji (100) da s rastom od 6% prestigne Hrvatsku (500) s rastom od 2%? Samo 42 godine.

Ovo objašnjavam da bih ljudima ilustrirao kako brzo i male razlike u gospodarskom rastu mogu dovesti do velikih razlika, ili čak do pretjecanja bogatih od strane siromašnih, odnosno ako pet puta bogatiji rastu po stopi od 2 % godišnje, a siromašni po stopi od 6%, siromašni će ih prestići za 42 godine.

Naravno, ekonomska stvarnost je puno kompleksnija, npr. rast se prirodno snižava kako se država razvija, tj. lako je rasti velikim stopama u siromaštvu, ali teško kada se država obogati. Kina je npr. nekada rasla više od 10%, a danas se bori da dugoročno ostane iznad 5% gospodarskog rasta. Ali naizgled male razlike u gospodarskom rastu mogu u relativno kratkom periodu dovesti do sasvim drugačijeg stanja od početnog. Naravno da je nemoguće održavati isti rast BDP-a u uvjetima kada je zemlja nerazvijena, srednje razvijena i visoko razvijena.

Fenomen da nerazvijene zemlje imaju brže stope gospodarskog rasta, što je ne samo teoretski točno, nego i primjetno na stvarnim podacima, teži konvergenciji ili približavanju bogatih i siromašnih. Ukratko, razlike između bogatih država i siromašnih država se smanjuju jer siromašne brže rastu. U stvarnosti se to i događa.

Kina je jako dobar primjer toga, jer je ostvarujući iznimno visoke stope rasta uspjela da od države gdje ljudi umiru od gladi postane gospodarski div i najveći svjetski izvoznik.

Hrvatska i Split nisu kao Afrika, ali u vrlo kratkom vremenskom razdoblju mogu postati kao Afrika. Pokazali smo da u svega 42 godine 5 puta bogatija zemlja može postati siromašnija ako siromašna raste po 6%, a bogata 2% godišnje. Ekonomsku konvergenciju Nigerija može vrlo lako iskoristiti da sustigne Hrvatsku. Ali Hrvatska također može iskoristiti konvergenciju da prestigne zapadnoeuropske zemlje. Hrvatskoj je lakše ostvarivati gospodarski rast u odnosu na visoko razvijene države i to može iskoristiti da bi uhvatila korak s njima, baš kao što su kroz povijest to činile mnoge države. Kina je jedan primjer, ali i Irska, azijski tigrovi (Južna Koreja, Singapur, Tajland, Hong Kong), poslijeratni Japan itd.

Ako Hrvatska nastavi s dosadašnjom praksom, a to znači s represivnim poreznim sustavom, neslobodnim gospodarstvom, preglomaznim javnim sektorom, kupnjom političkih glasova, korupcijom, nepotizmom, održavanjem nekakve mitske stabilnosti koja ustvari predstavlja relativno nazadovanje, opsjednutošću s prošlosti i ignoriranjem budućnosti, socijalističkim mindsetom i ostalim socioekonomskim praksama koje su nas dovele do gospodarske i društvene stagnacije, puno je vjerojatnije da će se dogoditi prvi scenarij, a ne drugi. Puno je vjerojatnije da će Nigerija za 50-ak godina biti razvijenija od Hrvatske nego da će Hrvatska za 50-ak godina biti razvijena kao Njemačka.

Ali mi se bojimo, bojimo se promjena, želimo zadržati svoje sitne privilegije, želimo žrtvovati budućnost mladih generacija da bismo zadržavali svoje zablude, želimo životariti i parazitirati. Nitko nije kriv osim nas samih.