Često, i prečesto, se žrtve i zločinci u balkanskim ratovima devedesetih traže po etničkim, vjerskim, ideološkim ili klasnim kriterijima. Dijelimo se tu na Srbe, Hrvate, četnike, ustaše, komuniste, fašiste, katolike, pravoslavce, muslimane i još masu drugih kategorija. Onda se, tako podijeljeni, prepucavano oko toga tko je bio agresor, a tko napadnuti, tko je bio zločinac, a tko žrtva. Mislim da je ovaj pristup pogrešan.

Čudi me kako još nitko nije primijetio jedan mnogo jednostavniji i objektivniji kriterij za podjelu između žrtava i zločinaca: životnu dob tj. godine starosti. Tu prvenstveno mislim na osnovnu podjelu ljudi na djecu i odrasle. Mislim da je to smisleniji kriterij za utvrđivanje zločinca iz više razloga.

Prvo, djeca, ni zakonski a ni materijalno, nisu u stanju izabrati mjesto stanovanja. Ona ne mogu odlučiti da će se odseliti iz ratne zone. Ona su taoci odluka odraslih.

Drugo, besmisleno je djecu dijeliti po nacionalnoj, religijskoj, ideološkoj ili bilo kojoj drugoj osnovi na zločince i žrtve. Moj petogodišnji Dušan bi jednako bio žrtva kao i nečiji petogodišnji Hrvoje ili Mustafa. Njih ne možemo dijeliti na žrtve i agresore po etničkim ili bilo kojim drugim kriterijima.

Treće, i možda najvažnije, mi odrasli se uglavnom natječemo da istaknemo kako je naša osnovna dužnost da djeci, ne samo svojoj, nego svoj djeci osiguramo dostojanstveno odrastanje. Naša dužnost je da ih zaštitimo od emotivnog i fizičkog zlostavljanja. Ako je tako, onda je moja dužnost zaštititi od zlostavljanja ne samo moga Dušana nego i malog Hrvoja i Mustafu. Isto tako je dužnost Hrvojevih i Mustafinih roditelja da se sa mnom dogovore kako ćemo ispuniti svoju dužnost prema djeci.

U ovom posljednjem segmentu su odrasli ljudi devedesetih debelo zanemarili svoju dužnost prema djeci. Zanemarili su je do te mjere da su djecu izložili danima, mjesecima i godinama trauma. Djeca su svakodnevno bila izložena strahu za vlastiti život i za život svojih voljenih. Djeca su ubijana, ranjavana, protjerivana, pa čak i silovana. Djeca su danonoćno bila izložena najgnusnijim oblicima propagande i ispiranja mozga. Mislim da nema zločina kojem djeca tada nisu bila izlagana.

Ako je osnovna dužnost odraslih prema svojoj i tuđoj djeci bila da nađu načina kako da se dogovore oko toga da djeci omoguće dostojanstveno odrastanje, onda je jasno da su djeca u cijeloj toj priči žrtve, a odrasli su zločinci ili sudionici u zločinu ili nijemi promatrači zločina.

Umjesto da teroriziraju i svoju i tuđu djecu, Dušanovi, Hrvojevi i Mustafini roditelji moraju da se ponašaju shodno svojim godinama, kao odrasli ljudi, i nađu načina da djecu zaštite od emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. Oni to devedesetih nisu uradili.

Ta djeca, koja su devedesetih emocionalno i fizički svirepo zlostavljana, sada su i sami roditelji male djece. Kod većine je posljedica zlostavljanja bila ta da oni za svoje traume krive neku apstraktnu pojavu zvanu rat, a ne konkretne ljude. Čak i kada krive konkretne ljude, obično se to radi po etničkim, religijskim ili ideološkim kriterijima.

Baš zbog takvog pogleda na uzroke svojih trauma ta nekadašnja djeca, koja su sada odrasli ljudi, ne vide kao svoju bezuvjetnu obavezu da svoje razmirice s ostalim odraslima moraju rješavati tako da ne ugroze pravo SVE djece na dostojanstveno odrastanje. Zato se bojim da će i oni, ako im se ukaže prilika, krenuti stopama svojih roditelja i djedova u nekom budućem konfliktu.