Kako je pohlepna država uspjela uništiti posao čak i kladionicama, usput smanjiti i svoje prihode

Kladioničarski biznis u Hrvatskoj nije ono što je nekoć bio. Još prije desetak godina kladionicama je posao cvao, a pogotovo u vrijeme ekonomske krize dok su Hrvati masovno ulagali i zadnju kunu u sportsku sreću. Kladionice su nicale na svakom uglu, otvarala su se radna mjesta...A onda je uletjela država.

Država je u tom rastu ovog sektora vidjela novi izvor prihoda. Prvo su 2010. godine vlada Jadranke Kosor i HDZ-ova većina u parlamentu donijeli novi Zakon o igrama na sreću koji je postrožio poslovanje kladionicama, ali i godišnju naknadu od milijun kuna kladioničarima koji igru priređuju u poslovnicama te 3 milijuna za one koji nude i internetsko klađenje. Također je određeno da kladionice državi moraju plaćati i mjesečnu naknadu od 5 posto na sve uplate.

Milanovićeva vlada je 2014. godine uvela dodatni porez na dobitke od klađenja veće od 750 kuna. Ovisno o iznosu, dobici su se oporezivali po stopama od 10 do 30 posto. Slavko Linić je objasnio to kao jednu od mjera za punjenje državnog proračuna. Od 2015. godine država odlučuje oporezivati sve dobitke, čak i one najmanje po stopi od 10 posto.

Sve te mjere, naravno, dovele su do toga da prosječni kladioničar izgubi želju sudjelovati u legalnom klađenju, budući da su se neto dobitci znatno smanjili. Okreću se sivoj zoni, stranim kladionicama koje nude igre na sreću preko interneta, a što naša država teško može kontrolirati i oporezivati pa je jednostavno zabranila. Kao i kod droga, zabrana klađenja je u praksi teško provediva.

Rezultat - Hrvati se nisu prestali kladiti, samo su znatno smanjili klađenje u legalnim kladionicama s područja RH. Kladionice ostvaruju sve manje dobiti, mnoge zatvaraju svoje prostore i otpuštaju djelatnike diljem zemlje. Od otvaranja prve kladionice u Hrvatskoj 2001. godine prihodi kladionica su rasli prosječno 7 posto godišnje skroz do 2015. godine (taman nakon što je uveden novi porez), kada im prihodi padaju za 14 posto godišnje. Rekordne 2014. godine ukupni promet svih hrvatskih kladionica iznosio je 5,75 milijardi kuna, da bi u 2015. drastično pao na 4,9 milijardi kuna. To je novac na koji kladionice još moraju platiti niz poreza, a potom i dobitke sretnim dobitnicima.

Samim padom prihoda kladionica, jasno je da su pali i prihodi države od oporezivanja kladionica. Linićeva računica pokazala se pogrešnom - uvođenje novih poreza nije pomoglo punjenju državnog proračuna. Na gubitak novca od samog oporezivanja dobitaka treba dodati i onaj gubitak koji će država imati od poreza na dohodak nakon zatvaranja 250 poslovnica (od 2015. do danas) i otpuštanja 600 ljudi za koje su uplaćivani porez na dohodak i doprinosi u državnu blagajnu.

Kad sve ovo uzmemo u obzir, jasno je gdje leži problem - u dodatnom porezu koji treba ukinuti što prije. Međutim, na etatističkom portalu Novac i u Hrvatskoj udruzi za igre na sreću ne misle tako. Oni upiru prstom u državu, koja je stvorila ovaj problem, i traže njeno rješenje još većom intervencijom. Žele od države da kažnjava ljude koji se klade na internetskim stranicama u kladionicama koje nisu registrirane u RH, kako bi ih natjerala na skupo klađenje u "našim" kladionicama:

U praksi Hrvati kao i stranci koji privremeno borave u Hrvatskoj uredno preko svojih mobitela i kompjutora odlaze na stranice inozemnih kladionica i uplaćuju uloge. Riječ je ponajprije o online kladionicama registriranima na Malti, u Gibraltaru i drugim tzv. poreznim oazama, a svoje usluge pružaju po cijelom svijetu, odnosno u državama koje poput Hrvatske nisu našle način da ih spriječe. U većini uređenih država one se nalaze na crnim listama te je onemogućen pristup njihovim sadržajima.

Klađenjem na stranim kladionicama zakon krše i igrači. No ni njih nitko zbog toga ne kažnjava. Najveći je gubitnik definitivno država koja kroz poreze, tvrde privatni priređivači, uzima oko 25 posto ukupne cifre koja se uplati u kladionicama, a kroz doprinose i poreze za zaposlenike, poreze na najam i kupnju prostora i druge dadžbine ostvaruje i dodatne prihode. U Poreznoj upravi ističu da je 2017. u državni proračun uplaćeno 14 milijuna kuna godišnje naknade za priređivanje klađenja, 251,9 milijuna mjesečne naknade i 315,7 milijuna poreza na dobitke od klađenja. To je ukupno 581,6 milijuna kuna.

- Nevjerojatno je, ali istinito da država ništa ne poduzima iako joj izmiču ogromne svote poreza. Domaći priređivači klađenja godišnje u državni proračun uplate više od milijarde kuna, od čega se oko 50 posto izravno prosljeđuje sportu, zdravstvu i drugim društveno korisnim djelatnostima - govori Matea Mateković, tajnica Hrvatske udruge za igre na sreću, i dodaje kako mehanizmi za suzbijanje stranih kladionica i te kako postoje i gotovo sve države EU su tome nekako uspjele stati na kraj, primjerice blokiranjem IP adresa tih ilegalnih priređivača ili bankovnih transakcija.

Ovdje imamo klasičan slučaj kad su pohlepni državni birokrati vidjeli da se negdje okreće novac, a nije im dosta što uzimaju standardno od PDV-a i poreza na dohodak i dobit, već su poželjeli više. Pa su se malo preračunali. Ljudi su vidjeli da im se tako ne isplati kladiti i okrenuli su se alternativnim rješenjima. Koliko će pomoći suzbijanje klađenja na stranim kladioničarskim stranicama?

Veća represija nad kladioničarima značit će dodatno trošenje državnog novca na kontrole i razvoj tehnologija za internetsko praćenje, moguće i kršenje građanskih prava kako bi se pokušalo suzbiti ilegalno klađenje. Umjesto toga, ukidanje dodatnih poreza vratilo bi kladioničare legalnim načinima. Tako jednostavno, zar ne?