Venezuela se ekonomski, moralno i politički raspada. Zemlju trese inflacija već desetak godina, ali prava kriza je počela prije tri godine kad su se građani Venezuele našli u nestašici za život potrebnih namirnica. Prvo je ponestalo piva pa WC papira...pa osnovnih kućnih potrepština, da bi sad stajali u dugačkim redovima pred pekarnicama čekajući kruh, a država zatvara pekare koji "varaju" ako iskoriste neki državni sastojak za neki drugi proizvod.

Bitno je razumjeti kako venezuelanska kriza nije došla odjednom niti je rezultat puke nesreće, stanja na tržištu, pa čak ni međunarodne politike. Venezuela je još nedavno bila najveći izvoznik nafte na svijetu, a na popisu je deset zemalja s najviše prirodnih resursa. Zemlja je potpuno uništena katastrofalnom ekonomskom politikom i postala je školski primjer kako država može devastirati jako gospodarstvo.

Bivši predsjednik Hugo Chavez izabran je 1998. godine na demokratskim izborima obećavajući narodu blagostanje. Promijenio je Ustav tako da je u njega unio sve što je narod poželio - zaštitu svih mogućih skupina, naravno novčanu. Vjerovao je da će država, koja živi od izvoza nafte, moći na svojim leđima nositi cijelo gospodarstvo i biti socijalni raj. Nacionalizacija svih velikih kompanija, otvaranje niza kliničkih centara te opsežni socijalni programi, reforma radnog zakonodavstva sa skoro 20.000 propisa - to je bila njegova politika.

Lijevi novinarski krugovi diljem svijeta slavili su takve poteze nazvavši ga revolucionarom. Još prije manje od 4 godine američki portal Salon objavio je čuveni tekst "Hugo Chavez's economic miracle" (Ekonomsko čudo Huga Chaveza) gdje značaj ovog autoritarnog socijalista uspoređuju s Martinom Lutherom Kingom te dižu u nebesa ekonomski uspjeh i blagostanje u Venezueli. David Sirota, autor nekoliko popularnih knjiga o ekonomiji, pitao se zašto i Sjedinjene Države nisu nacionalizirale svoje strateške kompanije.

Nisu zaostajali ni hrvatski ekonomski "stručnjaci" u medijima. Po meni najzanimljiviji u ljubavnom praćenju Chaveza i njegove ostavštine bio je portal Advance.hr (ekipa koja sebe opisuje kao "napredno novinarstvo") objavivši od 2012. do 2014. čitav niz hvalospjeva o venezuelanskom ekonomskom čudu. Iz te kolekcije biram naslov "Chavezove ekonomske lekcije za Europu: socijalizam 21. stoljeća može zamijeniti neoliberalizam". Chavez je spasitelj, borac protiv zlih kapitalističkih sila koje uništavaju radnika, a socijalizam 21. stoljeća je najbolji izlaz za sve. Zamislite samo što bi se dogodilo sa zapadnim svijetom da je netko ozbiljno shvaćao ovakve ekonomske "stručnjake".

Tu je, zatim, i čitav niz ljevičarskih portala izdašno sponzoriranih novcem poreznih obveznika. Feministički portal Vox Feminae obradio je slavnu venezuelansku revoluciju u više navrata, stavivši naglasak na prava žena, nižih klasa i umirovljenika kojima je Chavez novim Ustavom obećao brda i doline. Postoje i problemi u Venezueli, priznaju feministice, no za probleme optužuju oporbu koja je u dosluhu sa zlobnom Amerikom.

Upravo na temelju Ustava i u okviru socijalnih programa, nazvanih Misiónes sociales, odvija se Bolivarska revolucija (Revolución Bolivariana). Najaktivniji dio Revolucije, njezinu žilu kucavicu, predstavlja dio stanovništva kojemu je u okviru prijašnjega sustava bilo uskraćeno pravo političkog glasa...U kontekstu navedenog pokrenute su tri misije čije su fokusne grupe upravo žene: Madres del Barrio – pomoć ženama bez prihoda, Niño Jesús – pomoć trudnicama te Hijos de Venezuela (uključuje majke koje imaju djecu mlađu od 18 godina), piše Vox Feminae u ovom tekstu 2014. godine.

Autorica vjerojatno nije svjesna da sva navedena "prava" netko mora osigurati, netko mora novac zaraditi, a to nije država.

Možda najbolji razlozi propasti venezuelanske ekonomije navedeni su u travnju 2012. godine u članku "Venezuela - Zakon o radu za radnike, ekonomska revolucija" portala Pollitika, iako su navedeni sasvim nenamjerno, naime autor je mislio da je to sve nešto "super" što će još unaprijediti ekonomiju:

Više od 19 tisuća prijedloga koji su stigli “odozdo” najvećim se dijelom odnose na reorganizaciju radnog vremena, društvene odnose u proizvodnji i plaće. Predsjedničko povjerenstvo za izradu novog zakona očekuje tijekom travnja još toliko prijedloga radnika, kolektiva i političkih stranaka. Komunistička partija Venezuele (PCV) najavila je svoj set prijedloga na osnovi “klasnog” pristupa...U izgradnju pogona za proizvodnju čelika i željeza u okviru državne tvrtke Ferrominera Venezuela ulaže 100 milijuna dolara; u socijalističku tvornicu hrane u Portuguesi 2 milijuna dolara, u plantažu za uzgoj i preradu kakaoa 24 milijuna dolara… Prošlog mjeseca Vlada Venezuele odredila je najveće dopuštene cijene prehrambenih artikala.

To su standardne floskule na koje lijevi novinari padaju. Oni misle da će 19.000 novih propisa iz Zakona o radu automatski značiti bolje uvjete rada i blagostanje za radnike. Ako država uloži više milijuna dolara u neku industriju, to automatski znači da će ta industrija procvasti i da će zemlja prosperirati. Nažalost, ekonomija tako ne funkcionira. Kad bi količina zakona o radu i poslovanju proizvodila blagostanje, onda bismo svi sad živjeli u tom socijalističkom raju. U stvarnosti je zapravo suprotno. Ovakvom diktaturom nad gospodarstvom država je potpuno ugušila tržište i sve njegove procese. To nije moglo drukčije ni završiti.

Tu je i dvotjednik Zarez, za koji vjerojatno niste čuli, iako ga vrlo lako moguće financirate. U tekstu "Što se događa u Venezueli?" u svibnju 2014. godine, kad su krenuli prvi socijalni nemiri, pokušali su objasniti svome čitateljstvu kako se tako nešto uopće može dogoditi u jednom socijalističkom raju. Pa su ponavljali priču kako su najniži slojevi pod Chavezom "profitirali i u ekonomskom pogledu i u socijalnoj inkluziji". Priznaju, u Venezueli postoje problemi, ali im "američki mediji daju previše značaja". Inflacija postoji, dodaju, no to nije toliki problem budući da "siromaštvo i dalje opada". Siromaštvo je u tom trenutku u Venezueli iznosilo oko 25 posto, no to nije ništa jer je "u 1990-ima ta stopa bila još i veća".

Nestašice robe, za ovog autora, isto nisu neki problem: "Ljudi često moraju čekati satima u redovima da bi kupili potrebna potrošna dobra. To je stvarno nezgodno, ali ipak nema gladi ili opće nestašice hrane u cjelini. Čak se i 2013. godine, godine visoke inflacije i povećanja nestašica, realna potrošnja vjerojatno povećala."

E, sad, ono glavno: tko je krivac? Nipošto loša ekonomska politika i socijalizam, o ne! Pazite sad ovo: "Krivnju za ta tri navedena problema ne može se prebaciti isključivo na destabilizaciju do koje je došlo zbog pritiska venezuelanskih elita te ohrabrivanja i intervencija od strane SAD-a. Zasigurno da su se Sjedinjene Države u prošlosti upuštale u takve procese destabilizacije; primjerice, u Čileu početkom 1970-ih i u Nikaragvi 1980-ih godina. To vjerojatno jest bitan čimbenik, ali po svoj prilici nije glavni uzrok venezuelanskih problema...Središnji problem u Venezueli je suštinska podjela u poimanju prirode venezuelanskog društva. Velika većina bogatih i onih s osrednjim prihodima mahom ne prihvaća društvo u kojemu oni više nemaju kontrolu u kulturnom i političkom pogledu; u kojemu oni više nisu u središtu".

Da, dobro ste pročitali! Za probleme u Venezueli krivi su - bogataši i SAD. Baš je super ljevičarima kad imaju dežurnog krivca. Kad se troše tuđi novci i kad se ima, to je zasluga socijalizma, ali kad se potroše i kad dođe rastrošnost države na naplatu, onda je kriva Amerika. Neoliberalizam!

Dobro, 2014. godine već su krenuli prosvjedi po Venezueli. Narod je gladan, ne da mu se više čekati u redovima satima za kruh, tražiti vezu da kupi WC papir i slično. Ali, naši ekonomski stručnjaci u Zarezu imaju pravo objašnjenje:

Studenti − koji prosvjeduju i dobivaju toliku pozornost u srednjestrujaškim i angažiranim medijima u SAD-u − ne dolaze sa sveučilištâ koja pohađaju narodne klase i njihova djeca, tj. s bolivarskih sveučilišta. Studentski prosvjednici dolaze s privatnih sveučilišta te autonomnih sveučilišta poput Središnjeg sveučilišta u Caracasu i Sveučilištu Anda u Méridi. Ta sveučilišta, mada jesu javna, privlače studente prvenstveno iz kućanstava s prosječnim primanjima te iz više venezuelanske klase; to su snažni studentski pokreti koji se suprotstavljaju društvenim promjenama u tijeku u Venezueli. Njihovo nezadovoljstvo se prije svega odnosi na društvo u kojem žive, iako se većina prosvjednika isto tako protivi otvaranju svojih sveučilišta studentima iz nižih slojeva.

Dobro ste pročitali, prosvjeduju bogataši zato što ne žele studirati skupa sa siromašnijim studentima! Zbilja super razlog za nasilne prosvjede.

Mislim da su ovako smiješni izgovori bili posljednji trzaji hrvatskog lijevog novinarstva da opravdaju katastrofu nastalu socijalističkom ekonomskom politikom. Nakon tog članka u Zarezu nisam više mogao pronaći nijedan noviji tekst o Venezueli niti u jednom od navedenih medija. Ne znam, možda griješim, možda su nešto nedavno objavili i ispričali se čitateljstvu zbog svog amaterizma, no čisto sumnjam. Čak iskreno ne vjerujem da su sami autori, a ni njihovi čitatelji, ikakvu pouku izvukli iz svega.