Kada prirodna katastrofa poput potresa, poplave ili erupcije vuklana pogodi određeno područje, građanima koji su ostali bez svojih domova nedvojbeno je potrebna hitna pomoć. Općenito govoreći, ljudi po svojoj prirodi imaju želju da pomognu drugima u nevolji. To se može vidjeti kroz različite situacije u svakodnevnom životu, uključujući pomoć prijatelju, susjedu ili članu obitelji u nevolji, ali i najvažnije – kroz pomoć potpunom strancu.

Postoje, nažalost, i oni koji će uvijek pokušati iskoristiti životnu ugrozu drugoga kako bi iskoristili taj trenutak za vlastitu korist, no kao što sam rekao, općenito govoreći, čovjek želi pomoći drugome u nevolji.

Dobrovoljne donacije građana učinile više od državne pomoći

Tako smo u situaciji kod potresa u Zagrebu ili kod Gline vidjeli kako je pomoć stizala iz svih krajeva Hrvatske i svijeta. Nismo mi Hrvati kao narod tu ni po čemu posebniji od drugih naroda, a kako su pojedini mediji svojevremeno pisali. O tome svjedočimo i danas na primjeru kada se pomoć ponovno iz svih krajeva svijeta slijeva u Tursku i Siriju, države strahovito pogođene jednim od najjačih potresa u cjelokupnoj povijesti. Kada hitna pomoć zatreba drugome, sve političke, vjerske, rasne, ideološke ili ekonomske razlike među ljudima postaju nebitne, te se svi ujedinjujemo s krajnjim ciljem pružanja pomoći drugome.

Svatko od nas kao pojedinac dakako može i treba u takvim situacijama pomoći drugome, no za širu pomoć većim masama ljudi potrebna je organizacija koja će omogućiti da se u tom trenutku kaosa pokuša spasiti što više života kao i spriječiti nastanak daljnje štete. Ljudi stoga često očekuju više od države da pomogne građanima koji su pogođeni prirodnim katastrofama, jer se smatra da država ima više sredstava, resursa i moći za pružanjem pomoći. Uostalom, posao države je da u takvim situacijama reagira na način da osigura da se na takvom području ne odvijaju pljačke koje su učestale odmah nakon takvih događaja, odnosno da zaštiti imovinu, te da se putem stručnih službi poput hitne pomoći, policije, vatrogasaca, službi za spašavanje itd., pokuša spasiti što više života i spriječiti eventualni nastanak daljnje štete.

No, treba li država obnavljati i graditi privatnu imovinu građana koja je nastradala u prirodnoj katastrofi? Odnosno, koje daljnje radnje država treba eventualno poduzeti s ciljem pomoći građanima koji su ostali bez imovine (nekretnine, pokretnine) zbog prirodne katastrofe? Treba li nečija privatna imovina biti obnovljena ili poklonjena drugome iz državnog proračuna?

Država treba osigurati okolnosti u kojima će privatni sektor i nevladine organizacije moći raditi normalno

Klasični liberali, kao što su Ludwig von Mises, Friedrich Hayek i Milton Friedman, smatraju da država treba imati što manju ulogu u ekonomiji i društvu u cjelini. Oni vjeruju da tržište i privatno vlasništvo pružaju najbolje mehanizme za rješavanje ekonomskih problema. Takve temeljne klasične premise bi trebali primijeniti i u ovom slučaju kada želimo doći do zaključka na koji način bi država pomogla građanima u ranije opisanim situacijama.

Samim time, kada je riječ o pomoći građanima koji žive na potresom (ili bilo kojem drugom području pogođenom prirodnom nepogodom) opustošenim područjima, klasični liberali ne smatraju kako je zadaća države financirati obnovu privatne imovine niti graditi državne nekretnine u kojima bi temeljem ugovora o najmu živjeli građani pogođeni katastrofama, već se liberali zalažu za odgovoran i ograničen pristup državne pomoći.

Zadaća države je osigurati okolnosti za tržišne mehanizme koji će omogućiti privatnom sektoru i javnosti da pomognu građanima u potrebi. A tu posla država ima. Pogotovo u jednoj Hrvatskoj koja se još uvijek bori s birokracijom, visokim porezima i ostalim nametima koji zasigurno utječu na učestalost pomoći potrebitim ljudima. Što manje namete država stavi pojedincu te ga pri tome stimulira da višak sredstva donira, a s ciljem pribave određenih pogodnosti (npr. porezne olakšice), donacije će se odvijati kontinuirano, a samim time će i obnova biti brža.

Je li empatija kada obećavaš nešto što znaš da nećeš moći ispuniti?

Naime, nesporna je okolnost kako su upravo građani, bilo kao fizičke osobe ili kao pravne, obnovili više kuća na području Gline od same države. No, također je nesporno kako su donacije javnosti gotovo prestale. Samim time, postoje mehanizmi da država putem poreznih olakšica (ili ukidanjem/smanjenjem nekih drugih nameta) zahvali građanima koji su donirali te da iste takvim načinom potakne da i dalje doniraju. Time bi država poticala da se i ostali građani uključe u postupak donacije i pomoći građanima pogođenima katastrofom, a ne da se postupak donacija odvija samo neposredno nakon prirodne katastrofe.

Ne treba zaboraviti kako obnova traje godinama, a ne mjesecima, te kako su donacije potrebne kontinuirano.

Klasični liberalizam je filozofija koja se zasniva na vjeri u slobodu pojedinca, ravnopravnost pred zakonom i tržišnu ekonomiju. U ovom kontekstu, država bi trebala biti ograničena u svojoj moći i njena uloga bi se svela na osiguranje reda i zaštitu individualnih sloboda i prava kao i na pružanje različitih olakšica u pogledu načina donacija i povlastica koju bi subjekti ostvarivali za svaku donaciju.

Ovo svakako predstavlja kontroverznu temu te se kao takva i danas raspravlja u mnogim zemljama. Neki argumentiraju da država treba pomoći u obnovi ili izgradnji novih stambenih objekata jer su građani koji su izgubili svoje domove ostali bez sredstava za život, pa tako i danas čitamo kako je potrebna što veća "pomoć" države za obnovu odnosno kako država premali iznos usmjerava u obnovu oštećenih područja itd. Drugi argumentiraju da država ne bi smjela biti odgovorna za obnovu privatne imovine i da to treba biti privatna inicijativa ili inicijativa udruženja građana, a u koju potonju skupinu zasigurno ubrajamo i liberale.

Naravno da na prvu ne zvuči empatično da država neće pomoći izgraditi nešto za građane koji su upravo ostali bez vlastitog doma, no koliko empatično zvuči izjaviti da hoće i onda to ne napraviti? Jesu li lažna obećanja postala humanija od istine? Je li empatično da pojedini građani i dan danas na području Gline poput očekivanja Beckettova Godota čekaju obnovu, iako je nedvojbeno kako do iste neće doći?

Dvije su opcije: primijeniti klasični liberalizam ili ne obnoviti ništa

Nakon što je zemlja pogođena prirodnom katastrofom, potrebna je obnova, a jedini način da se to postigne jest primjenom klasičnog liberalizma i njegove ideologije, o čemu i sami svjedočimo danas, a najviše ljudi čije su kuće obnovili sami građani ili pojedina trgovačka društva, iako pri tome toga nisu niti svjesni.

U slučaju obnove područja razrušenog od prirodne katastrofe, slobodno tržište će osigurati da se resursi i materijali preusmjere na mjesta gdje su najpotrebniji, a uz pomoć dakako donacija. Trgovci će poduzeti korake kako bi se osiguralo da su potrebni materijali dostupni na tržištu, a kompanije će ulagati u proizvodnju kako bi se osiguralo da su resursi dostupni u potrebnom vremenskom razdoblju.

Zadaća države je da pri tome osigura sigurnost i jednakost tako što će zaštititi prava svih građana i osigurati da se propisi i zakoni poštuju što na prvu zvuči kao kliše, no to je u trenucima nakon prirodnih katastrofa veoma izazovan i težak zadatak.

U suprotnome, nažalost, do obnove neće doći te nikakve državne agencije, stožeri niti nikakvi novi ministri neće čudnovatom redistribucijom novca iz državnog proračuna napraviti obnovu i vratiti ljude u njihove domove.