Ivan Horvatić, jedan od posljednjih hrvatskih klobučara zatvara obrt koji postoji od 1948. godine. Razloga je sigurno puno, od dovoljne starosti za mirovinu do radnog zamora, ali gospodin Horvatić izdvaja dva glavna: pad prodaje i državni nameti. Na pitanje jedne gošće "Je l` vam žao što zatvarate?", Ivan odgovara: "Naravno da je, ali je prodaja sve manja, a nameti sve veći. A ta fiskalna blagajna koju bih morao uvesti do 1. srpnja je kap koja je prelila čašu".

Analizirajmo ta dva razloga i njihovo rješenje. Za pad prodaje se ne može okriviti nikoga per se, nego kombinaciju faktora. Glavni faktor je sigurno promjena modnih trendova u društvu jer ipak se radi o obrtu starom skoro 70 godina. Da malo ilustriram, to je vremenski raspon od prvog jugoslavenskog popisa stanovništva, korejskog , vijetnamskog i dva afganistanska (i SSSR-a i SAD-a) rata, slijetanja na mjesec, pada SSSR-a, Domovinskog rata, ekonomskog procvata Japana pa zatim Kine, ulaska Hrvatske u EU, do danas. Kroz sve te godine prostor Ivanovog obrta se promijenio jako malo, a način izrade šešira nimalo.

Nažalost za njega, poslovanje ne funkcionira na taj način. Ustvari sam impresioniran samom činjenicom da je jedan toliko stari zanat opstao toliko dugo, ako ne kao profitabilan, onda bar na pozitivnoj nuli. Jer u cijelom tom razdoblju ne mijenjati poslovne prakse, tehnologiju, marketinške aktivnosti, općenito ne prilagođavati se novim vremenima, je put u propast.

Ali, ipak trebamo cijeniti tu starinsku, tradicionalističku tvrdoglavost, upornost da se očuva svoj mali svijet usprkos ogromnim promjenama u vanjskom svijetu. To ne čini dobru poslovnu praksu jer posao ovisi o stalnoj prilagodbi promjenama. Tako da je zaista impresivna ta borba jednog čovjeka sa samim vremenom.

Kako gospodin kaže, nikada se nije služio ni tipkovnicom niti internetom, a danas bi mu internet sigurno pomogao u poslovanju jer globalno ipak postoji puno šire tržište za njegove proizvode od jednog Zagreba. Naravno, nije potrebno da sada pred mirovinu uči kako koristiti nove tehnologije, ali zašto ne bi zaposlio mladog čovjeka koji bi mu odrađivao taj dio posla?

I što radi država umjesto da mu pomogne da modernizira svoje poslovanje i postane možda i globalno popularan klobučar? Konstantno mu nabija sve veće i veće poreze, doprinose i ostale namete. Treba shvatiti, riječ je o osobi u godinama i teško se sada može prilagoditi modernom dobu te nadoknaditi 70 godina odbijanja promjena, ali sigurno bi jedna mješavina njegovog bogatog iskustva i znanja u izradi šešira jako profitirala od mladog/e suradnika/ce sa internetskim znanjem i osnovnim znanjem o korištenju internetskih platformi za prodaju. Starost se teško mijenja, ali zašto država, umjesto što jednog samostalnog obrtnika dodatno cipelari, ne poveže iskustvo i snalažljivost, staro i mlado, tradicionalno i moderno?

Od jedne takve sinergije bi korist imali svi, i g. Ivan koji bi mogao nastaviti raditi ono što voli te istodobno dobro zarađivati, mladi/a suradnik/ca zaradivši jako vrijedno iskustvo u marketingu i prodaji te država jer bi taj obrt preživio i time nastavio uplaćivati u državnu blagajnu, pod uvjetom da se državni nameti smanje.

Uništenje 70-godišnjeg obrta jednog od posljednjih hrvatskih klobučara ide primarno na dušu države, koja umjesto da potpomaže poduzetništvo, obrt, rad i stvaranje, sustavno otežava i onemogućuje bilo kakvo produktivno, inovativno i samostalno ponašanje u hrvatskom gospodarstvu i društvu. Oporezivanje je umijeće čerupanja guske uz što manje gakanja, umijeće što većeg sisanja krvi bez da se ubije tijelo, a izgleda da institucije hrvatske države pretjeruju i da u svojoj pohlepi za sisanjem krvi sišu sve više i vrlo brzo ubiju tijelo. Stablo vene ako mu otkidate previše listova, a gospodarstvo umire ako ga država previše oporezuje.

Za postupno uništavanje poduzetništva, obrtništva i industrije u Hrvatskoj je odgovorna država koja prevelikim parazitiranjem i radnika, poslodavaca i obrtnika uništava gospodarstvo, a time uzrokuje iseljavanje građana iz države i pad nataliteta, tj. izravno je odgovorna za postupni nestanak stanovništva RH.

Za čiju korist, gospodo, osim politički podobnih uhljeba koji, zbog svoje nemogućnosti da gledaju dugoročno, uništavaju budućnost vlastite djece?