Jučerašnji govor hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u Jasenovcu iznenadio je domaće medije i lijeve političare. Neki su isticali njenu nedosljednost jer je nedavno prilikom posjeta Hrvatima u Argentini osudila protjerivanje Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Po njima, osuda zločinačkog ustaškog režima nije u skladu s osudom komunističkog režima. Pa su je optužili za glumu i populizam.

Antifašistički Telegram je objavio nekoliko tekstova na tu temu. Prvo je novinar Jasmin Klarić iznenađeno zaključio da se Kolindina izjava nalazi "na pravoj strani povijesti", ali on vjeruje da će ona zbog te izjave o ustaškom režimu izgubiti dio svoga biračkog tijela. Zatim su se pitali je li to prekretnica u njenoj politici.

A zapravo, Kolinda jučer nije napravila nikakav zaokret, ništa neočekivano. Sve osim nedvosmislene osude ustaškog režima bilo bi prilično zabrinjavajuće i šokantno. Ovo je sasvim u skladu s njenim dosadašnjim tvrdnjama da osuđuje sve totalitarne i zločinačke režime. Kolinda je jučer u Jasenovcu izrazila žaljenje zbog brojnih žrtava zločinačkog režima NDH, ponos zbog Hrvata i drugih građana Hrvatske koji su sudjelovali u partizanskom pokretu i tako postavili Hrvatsku na pravu stranu povijesti te istaknula kako je kvalitetno obrazovanje najbolji način borbe protiv loših ideologija: nacizma, fašizma i komunizma.

Zašto je to iznenadilo pojedince? Zato što takvu praksu Hrvatska još nije doživjela. Svi Kolindini prethodnici - od Tuđmana preko Mesića do Josipovića - isticali su isključivo protivljenje jednom totalitarnom režimu dok su mudro prešućivali drugi. Možda će mi netko uputiti prigovor da je Tuđman bio protivnik oba režima, budući da se u WW2 borio na strani partizana, a 1991. vodio rat protiv komunista, ali to bi bilo krivo. Domovinski rat bio je obrambeni rat za neovisnost Hrvatske, a ne protiv komunizma. Hrvatska je tada izašla iz komunizma jednostavno zato što je takav bio globalni trend i drugačije se nije moglo, a ne zato što je Franjo Tuđman mrzio komunistički režim. Tuđman je eksplicitno osuđivao ustaški režim protiv kojeg se u mladosti i sam borio, ali nije baš isticao svoj antikomunizam, čak je u mnogim stvarima, koliko je to mogao, kopirao Titov način vladanja.

Stjepan Mesić je puno zanimljiviji. Za razliku od Tuđmana, on je 1990-ih javno na skupovima u inozemstvu iskazivao ljubav prema NDH i ustaškom režimu. Tako je poznata njegova izjava da je "Hrvatska pobijedila dvaput u Drugom svjetskom ratu - jednom 1941. osnivanjem NDH, a drugi put 1945.", a zatim i relativizacija Jasenovca. Mesić se kasnije "preobratio" i postao zaštitno lice hrvatskog antifašizma, da bi tijekom svoga predsjedovanja hvalio razne totalitarne režime, poput Castrovog režima na Kubi i Gadafijevog u Libiji. Dakle, Mesić je cijelo vrijeme ljubitelj zločinačkih totalitarizama, samo je mijenjao boju prilagodivši se vremenu. Drugovi i drugarice, ako baš želite pričati o jeftinom i ljigavom populizmu, sjetite se (anti)fašista Mesića. On vam je bio predsjednik puna dva mandata, većina vas je za njega glasala.

Kolinda, za razliku od Mesića, nikada nije hvalila NDH, govorila da je Hrvatska "pobijedila 1941.", nikada nije pokušala relativizirati Jasenovac. Što je onda napravila da bi njena jučerašnja osuda NDH bila toliko iznenađujuća za "antifašiste"? Odgovor je vrlo jednostavan: izbacila je Titovu bistu iz predsjedničkog ureda. To je simbolična gesta, ali ja bih postavio pitanje što je bista jednog diktatora uopće radila tolike godine u uredu predsjednika jedne demokratske i slobodne zemlje. Umjesto da postave to pitanje njenim prethodnicima, "antifašistički" mediji su je mjesecima napadali. Za njih je to bio smak svijeta i to joj nikada neće oprostiti. Budimo realni, svrha antifašizma u Hrvatskoj 2018. godine isključivo je čuvanje tekovina socijalističke revolucije, a Tito je zaštitni znak kao kult ličnosti koji se gradio 50 godina. Fundamentalno je, stoga, sačuvati taj kult ličnosti jer dok je on živ, živi i revolucija. Kolinda je svojom gestom izbacivanja Titove biste iz svoga ureda pokazala što misli o socijalističkoj revoluciji, komunističkoj diktaturi i njenom začetniku.

Pa su stoga zaključili da onda mora biti ustašofil. Jer po njihovoj logici, postoje samo ustaše i partizani. Ako osudiš jedne, onda si za druge. Antifašizam inače ne bi imao nikakvog smisla. Pa su morali kroz vrijeme totalno proširiti svoje viđenje fašizma i nametnuti ga javnosti, tako da se danas i mahanje zastavom može i često se naziva fašizmom u nekim krugovima. Oni trebaju fašizam da bi njihov antifašizam imao ikakvog smisla.

Ali, Kolinda je pokazala da ne mora biti tako. Možemo osuditi oba zločinačka režima, ne moramo izabrati samo jedan.

Neki tvrde da njen govor u Argentini odnosio na ustaške prebjege, a ne komunističke zločine, međutim to nije točno. U Argentinu od komunističkog progona nisu pobjegli samo zločinci, bilo je među emigrantima i mnogo nevinih Hrvata, pogotovo ako uzmemo u obzir da su se ljudi 1945. kažnjavali bez adekvatnog i poštenog suđenja.

Klarićeva tvrdnja da će ovom osudom ustaških zločina Kolinda izgubiti dio svoga glasačkog tijela također nije sasvim točna. Među hrvatskim desničarima ili konzervativcima jako je malen udio onih koji veličaju ili opravdavaju zločine i NDH. Nitko normalan to ne opravdava niti veliča, a ona luđačka manjina koja to radi toliko je sitna da je to zanemarivo. U svakom narodu ima određeni mali postotak onih koji favoriziraju fašizam; to je tako i u Engleskoj, i u Njemačkoj, i u Francuskoj, i u Hrvatskoj. Ali taj udio u Hrvatskoj je sigurno ispod 1%, tako da Kolinda ovime neće izgubiti ništa, a to će se najbolje vidjeti na sljedećim predsjedničkim izborima.

Možda je problem s našim "antifašistima" što oni očekuju od svakog političara, pogotovo ako dolazi iz desne stranke, da se non-stop ispričava i da osuđuje ustaške zločine. Kao da nismo prošli školu u kojoj smo itekako slušali o ustašama, NDH i zločinima nad Srbima, Židovima, Romima i drugima. Kao da ima neka ozbiljna masa ljudi koja bi to zanijekala ili osporila. Nema! I obično ljudi nemaju potrebu to isticati prilikom svakog govora.

Ne znam što mi je, ali ovo je već treći moj članak o Kolindi u kojem stajem u njenu obranu. Nisam nikada mislio da ću to raditi, no ni ovaj put, kao i kad je bila riječ o Svjetskom prvenstvu, nije napravila ništa loše niti pogrešno. Ona je ostala dosljedna onome što cijelo vrijeme govori, a oni koji žele nekoga prozivati za nedosljednost, licemjerje i populizam, neka pogledaju Stjepana Mesića. Sjetite se što ste radili onih 10 godina dok je on bio na vlasti.