Ovakav prijedlog zakona ne bi trebao biti ni uzet na razmatranje bez prethodne sveobuhvatne analize hrvatskog javnog zdravlja, dosadašnjih zakona i društva.

Mostov prijedlog uvođenja najrestriktivnijeg zakona protiv pušača u Europi izazvao je dosta veliku pažnju javnosti. Rasprava se pokušava svesti na to želimo li i trebamo li destimulirati pušenje i konzumaciju alkohola ili ne. To je pokušaj bacanja prašine u oči jer uvjeren sam da je svima jasno koliko su cigarete i alkohol štetni za zdravlje pojedinca, pa tako i za javno zdravlje cijelog društva.

Pušenje i komzumaciju alkohola svakako treba destimulirati, ali pitanje je koji su načini destimulacije efikasni, a koji kontraproduktivni. Odmah u startu, kod javnog predstavljanja Mostovog prijedloga, jasno je da nije provedena nikakva analiza hrvatskog društva, stanja u zdravstvu i načina kako su građani dosad reagirali na već postojeće restrikcije, da bi se moglo ići u tako veliko proširenje restrikcija i na otvorene javne površine te ograničavanje prodaje alkohola u trgovinama.

1. Zakon protiv pušača već imamo

Od 2004. godine u Hrvatskoj je na snazi zabrana pušenja u zatvorenim javnim prostorijama, restoranima te u uredima privatnih tvrtki. Kafići moraju, ako žele imati prostoriju za pušenje, osigurati potrebnu ventilaciju.

Vrlo sličan zakon je na snazi u većem dijelu Europe i zapadnog svijeta i polučio je različite rezultate. Recimo, u Škotskoj je nakon stupanja na snagu tijekom idućih 10 godina, od 2007. do 2017. godine, zabilježeno značajno poboljšanje u javnom zdravstvu. U Novom Zelandu su se na isti zakon pokazali drugačiji rezultati - nije primijećeno značajno poboljšanje zdravstvenog stanja. U Hrvatskoj se nikakvo poboljšanje očito nije dogodilo ni 15 godina nakon stupanja na snagu.

To nas dovodi do zaključka da nisu zakonske zabrane presudni faktor, a možda čak uopće ne utječu, na javno zdravlje u društvu i na navike pojedinaca.

Etatisti će na ovo obično reći da je to zato što se "zakoni ne provode". Naravno da se ne provode, suludi zakoni se ne mogu ni provoditi. Država može tako zabraniti i ispijanje vode. Što mislite, kako bi se taj zakon provodio u praksi? Tako je, nikako. Ljudi bi našli načine da ga izbjegnu. Dakle, umjesto državnom represijom, možda bi se trebalo više pažnje posvetiti edukaciji djece, maloljetnika i odraslih osoba, informiranju javnosti o štetnim posljedicama pušenja i konzumacije alkohola te stvaranju boljih uvjeta za život jer brojne studije su već pokazale da su pušači češće osobe s nižim primanjima.

Ako stvarno želite suzbiti pušenje, krenite od toga da radite na potrebnim reformama da bi gospodarstvo ojačalo i ljudi bolje živjeli. To je prvi preduvjet da se reducira pušenje. Inače će svaka zabrana, restrikcija i porez uroditi povećanjem crnog tržišta, šverca, prekršaja i kazni nad ionako već osiromašenim građanima.

2. Maloljetničko pušenje cigareta

Kao jedan od glavnih argumenata zašto uvoditi nove restrikcije i zabraniti pušenje na otvorenim javnim prostorima, Ivan Bekavac, predsjednik Mostova savjeta za zdravstvo, navodi da je Hrvatska "nakon Bugarske najgora u Europi po pušenju među maloljetnicima".

Ovo će vjerojatno biti iznenađenje za gospodina Bekavca i ostale u Mostu, ali u Republici Hrvatskoj već je zabranjena prodaja cigareta maloljetnicima. Ako zabrane funkcioniraju, onda maloljetnici uopće ne bi trebali pušiti. Kako on misli da će proširenje zabrana na javni prostor učiniti da maloljetnici, kojima je to već zakonom zabranjeno, ipak prestanu pušiti - to je jasno samo njemu.

Logika je očito ovakva: zakonske zabrane ne funkcioniraju, zato nam treba još više zakonskih zabrana. A ja se pitam, ako su dosadašnje zabrane i restrikcije povećale pušenje i konzumaciju alkohola među maloljetnicima, zar neće onda još veće zabrane i restrikcije još više povećati isto?

3. "Probajte zapaliti u Singapuru..."

Spominju neke gradove i države u kojima je sličan zakon na snazi. U Europi to ima Rusija. Svejedno, Rusija je zemlja s najvećim udjelom pušača u svijetu. Očito zakonska zabrana ne funkcionira tamo, ali trebala bi ovdje?

Singapur je dobar primjer gdje se pušenje reduciralo, ali velike su razlike između Hrvatske i Singapura. Prvo, Singapur ima čvrstu autoritarnu vlast s mnogim neciviliziranim kaznama za prijestupnike (npr. bičevanje). Singapur je iznimno bogata zemlja s površinom poput Zagreba i okolice. Postavili su oko 100.000 nadzornih kamera na javnim površinama i u zgradama diljem grada te su zaposlili desetke tisuća ljudi samo da ih stalno prate.

Drugo, zar mi baš moramo raditi negativnu selekciju i tražiti pojedini loš zakon u svakoj inače naprednoj zemlji, i onda skupiti njihove loše zakone na hrpu da ih ovdje implementiramo? Zašto Mostu nije palo na pamet prepisati singapurski porezni zakon ili zdravstveni i mirovinski sustav?

4. Provedba je nemoguća

Da bi Hrvatska provodila Mostov prijedlog zakona dosljedno, morali bismo postaviti milijune nadzornih kamera u svim naseljenim mjestima, na svim javnim površinama. A koliko bismo morali tek zaposliti uhljeba za praćenje tih kamera, bojim se i pomisliti.

Zvuči apsurdno, ali to je jedini način da se takav zakon provodi. Budući da Hrvatska nema mogućnosti koje ima Singapur, kod nas će se zakon provoditi selektivno. Ali to, naravno, nikoga nije briga.

Kasnije će isti govoriti: "Pušenje nije smanjeno zato što se zakon ne provodi". Naravno da se ne provodi kad donosite neprovedive i sulude zakone.

5. Država subvencionira proizvodnju duhana

Republika Hrvatska subvencionira sadnju duhana, a on se koristi za proizvodnju cigareta koje bismo htjeli suzbiti. Ima li to logike? Zašto Most nije predložio ukidanje subvencija umjesto ovakvih zabrana? Ah da, oni su pobornici subvencioniranja. Ali onda nemojte glumiti da vam je stalo do javnog zdravlja.

6. "Pušači su trošak javnom zdravstvu"

Zapravo je istina obratna. Da nema pušača, hrvatski zdravstveni sustav bi puknuo. Svaki pušač koji dnevno kupuje jednu do dvije kutije cigareta (pod uvjetom da ne kupuje od šverca nego legalno) sudjeluje u financiranju HZZO-a za ukupno svoje liječenje i još bar jednog nepušača. Da nema pušača, liječnici ne bi primali plaće.

7. "Dobre namjere"

Protagonisti ovog suludog zakona uporno pokušavaju svakog kritičara optužiti da je "za trovanje i pušenje", što je smiješno. Još je smješnije što sebe žele predstaviti kao nekakve spasitelje i ljude kojima je "stalo do zdravlja drugih osoba".

A zapravo, riječ je o mentalnim bolesnicima koji imaju potrebu kontrolirati druge ljude i prisilno im nametati vlastitu volju, čisto zato što se tako osjećaju moćni. Jako je opasno kad takvi dobiju priliku predlaganja i donošenja zakona.

Za to što su dobili tu priliku krivi smo mi, i ja preuzimam svoj dio krivice. Glasao sam za Most 2015. godine jer sam pao na njihove priče o reformama, odnosno povjerovao sam da će ih provesti ili barem pokušati provesti. Dao sam im priliku, upropastili su je i naravno da 2016. nisam ponovio istu grešku, a nadam se da će na sljedećim izborima ostati bez predstavnika u parlamentu jer takvi nametnici i štetočine koji ne znaju za edukaciju, već samo zabrane, ne zaslužuju ništa bolje.

Zaključak

Ovako restriktivan zakon, koji se uzda u državnu represiju, nije uopće trebao ni biti predložen bez prethodne sveobuhvatne stručne analize. Predlagatelj je trebao naručiti analizu stanja javnog zdravlja, kako su dosadašnje zakonske restrikcije na njega utjecale te opsežno ispitivanje javnosti kako bi predložene mjere točno utjecale na zdravlje stanovništva. Osim toga, potpuno nedostaje objašnjenje kako će se taj zakon provoditi u praksi i kako osigurati da se ne provodi samo selektivno. Bez takve analize, ovaj zakon ne bi smio biti ni uzet na razmatranje.