Aktualni prosvjedi u Srbiji najveći su još od 1990-ih. Od Beograda do Novog Sada i Kragujevca, stotine tisuća građana Srbije (uglavnom studenata i mladih) okuplja se kako bi zahtijevali odgovornost, pravdu i promjene u političkom sustavu obilježenom korupcijom, zloupotrebom moći i kriminalom. Ono što je započelo kao reakcija na tragičnu nesreću u kojoj je 15 ljudi poginulo zbog korupcije, preraslo je u širi pokret protiv predsjednika Aleksandra Vučića i njegove vladajuće Srpske napredne stranke (SNS).

Unatoč tome, reakcija Europske komisije ostaje preslaba i preoprezna, što predstavlja stratešku pogrešku s potencijalno dugoročnim posljedicama za Srbiju i cijelu balkansku regiju. Najnovije izvješće stalnog izvjestitelja Europskog parlamenta za Srbiju, Tonina Picule (S&D), jasno navodi da Srbija nije postigla nikakav ili vrlo ograničen napredak prema članstvu u EU. Izvješće naglašava nedostatak vladavine prava, ograničenja medijskih sloboda i raširenu korupciju, dok istovremeno upozorava na rastuću političku nestabilnost.

Zašto EU ostaje pasivna?

Uzimajući u obzir te čimbenike, još je nevjerojatnije što EU nije zauzela jasniji stav prema protestima. Međutim, postoji nekoliko objašnjenja zašto Bruxelles djeluje tako suzdržano.

Prvo, EU već dugo vodi "pragmatičnu" politiku prema Srbiji, dajući prednost stabilnosti nad demokratskim razvojem. Vučić se predstavlja kao jamac regionalne stabilnosti, osobito kada je riječ o Kosovu, i mnogi unutar EU ga vide kao lidera koji može zadržati Srbiju unutar europske sfere utjecaja, istovremeno ograničavajući ruski i kineski utjecaj.

Drugo, EU se već nekoliko godina bore s unutarnjim i vanjskim izazovima, uključujući rat u Ukrajini, rastući populizam unutar EU i neizvjesnost oko budućeg proširenja. Bruxelles ne želi riskirati izravni sukob s Beogradom. Srpska vlada više je puta koristila izjave EU kao dokaz da se "Zapad miješa u unutarnje poslove Srbije", što državna kontrolirana medijska scena rado pojačava.

Treće, značajan dio srpskog stanovništva, uključujući i dijelove političke opozicije, snažno je proruski nastrojen. U Bruxellesu se postavlja pitanje što bi se dogodilo ako bi Vučić bio uklonjen s vlasti. S obzirom na to da neki dijelovi oporbe, uključujući i njegovu bivšu radikalnu stranku SRS, zastupaju još ekstremnije i autoritarnije stavove od SNS-a, EU procjenjuje da bi moguće političke promjene mogle biti još nepovoljnije.

Zašto je pasivnost EU strateška pogreška?

Iako ti čimbenici objašnjavaju pasivnost EU, nepoduzimanje jasne podrške prosvjedima, blokadama i općem štrajku u Srbiji dugoročno je strateški pogrešno.

Prvo, ovo nije prolazni pokret koji će brzo nestati – već je pokazao neviđenu izdržljivost i širinu još od 1990-ih. Drugo, zahtjevi prosvjednika pokazuju da nije riječ samo o korupciji i nefunkcionalnim institucijama, već o dubljoj želji za demokracijom, vladavinom prava, jednakošću i prekidom s autoritarnom prošlošću.

Prema analitičaru Strahinji Subotiću iz Centra za europske politike (CEP) u Beogradu, pasivnost EU ugrožava povjerenje u Uniju među proeuropskim građanima Srbije. On upozorava da će, ako EU nastavi davati prednost stabilnosti nad demokracijom, mnogi od najangažiranijih europski orijentiranih građana Srbije izgubiti vjeru u Uniju kao svoju budućnost. Dugoročno, to bi oslabjelo utjecaj EU na cijelu regiju Zapadnog Balkana, koja je još uvijek obilježena političkim retorikama i praksama iz 1990-ih.

Ako Bruxelles nastavi pasivno promatrati situaciju, riskira stvaranje situacije u kojoj će nezadovoljstvo građana biti usmjereno protiv same EU. Mnogi građani Srbije žele da EU bude aktivna snaga za demokraciju i ljudska prava, ali ako Unija nastavi podržavati Vučićev režim umjesto zahtjeva građana, dugoročno bi to moglo smanjiti podršku europskim integracijama u Srbiji.

Vrijeme je da EU promjeni svoju strategiju. Podrška prodemokratskom pokretu u Srbiji nije samo moralna obveza – to je i nužna investicija u stabilnu i europsku budućnost Balkana.