Već neko vrijeme opasno smara sva ova panika oko demografskog stanja nacije i masovnog iseljavanja. Kao da je pravilo da kad god se pojavi neka važna društvena tema, onda se ona ima obraditi u krugu političara, udruga i samozvanih stručnjaka na što površniji i što gluplji način. Budući da nema opasnosti da značajno zaglupim dosadašnju raspravu, pokušat ću dodati nešto zapažanja jer sam ovih dana obilježio 4 godine života i rada u inozemstvu.

Moj slučaj nije klasičan: niti sam planirao odlazak, niti sam u afektu spremao kufere. Jedan od onih mailova koji ti kolege proslijede, a ti uredno izbrišeš nekim slučajem nisam pobrisao i pokazalo se da je sadržavao natječaj i dobru priliku da odem u Englesku raditi na projektu. Vidio sam to kao priliku za usavršavanje pa ćemo se vratiti doma. Međutim, kad me tijekom boravka i nakon treće pive, jedan prijatelj Hrvat s dužim stažem u inozemstvu pitao "Čekaj, ti se misliš vraćat' u Hrvatsku?" tonom kao da mu je sasvim jasno da sam zreo za ludnicu, počeo sam stvarno razmišljati o tome koliko povratak ima smisla i eto prođe i četvrta godina u ritmu: rad u Europi, praznici u Hrvatskoj.

Tijekom tog vremena sreo sam mnoge Hrvate koji rade vani i priče su uglavnom slične, a glavni motiv ljudi koje sam ja upoznao je jednostavno – više prilika, bolje perspektive i ugodniji život. U Hrvatskoj nema dovoljno poslovnih prilika na bilo kojoj razini obrazovanja, sve skupa je premreženo vezama i nepravednim ili otvoreno namještenim natječajima, a u slučaju zaposlenja i napredovanje je vezano uz iste probleme. Kad se na to sve još vežu i niske plaće u odnosu na one u Europi i opća društvena klima tapkanja u mjestu ili vraćanja u 41/91...ljudi jednostavno traže izlaz tamo gdje ga vide – a to nije u Republici Hrvatskoj.

Zapravo, kad bih sve te razne priče, motive i specifične situacije trebao svesti na jedan dominantan razlog on bi bio – perspektiva i budućnost. Svatko može podnijeti loš period ako se vidi svjetlo na kraju tunela, a često sam čuo da baš to svjetlo se ne nazire, ni na osobnoj razini ni na razini cijele države. A kako svima vrijeme curi, nitko ne može ni osobni ni profesionalni život staviti na čekanje dok se društvo ne sabere, tako ljudi u nekom trenutku moraju donijeti odluke ili ih okolnosti na to prisile.

Imajući gore navedeno na umu, postaje jasno koliko su sve predložene mjere spasa hrvatske države smiješne i besmislene. Dvije su osnovne greške u razmišljanju mozgova u državnim institucijama. Prva je da su demografska situacija i iseljavanje nekako povezani pa se često bacaju u isti koš. Demografski trendovi su složena stvar, koja se razvija desetljećima i ovisi o puno faktora. Još su naši djedovi i bake imali po 5 i više djece, što radi veće smrtnosti, običaja, potrebe za dječjim radom i niz drugih okolnosti. Prolaskom vremena u cijeloj Europi pada broj djece i naš demografski problem nije od jučer niti će se riješiti glupim metodama poput dječjeg doplatka od 250 ili 500 kuna mjesečno ili 1.000 eura jednokratno. To su dugoročni trendovi koje može okrenuti samo temeljita promjena društvene okoline i već gore opjevana perspektiva boljeg života.

S druge strane, iseljavanje ima veze s demografskom slikom samo utoliko što također smanjuje broj stanovnika. Na kraju krajeva, netko tko iseli može imati i petoro djece, samo ih neće imati u Hrvatskoj.

Druga greška je tako očekivana i klasična za pretile državne aparate – kad se pojavi problem, potroši par milijuna, milijardi koje si uzeo ljudima od plaće da bi im dao nekakve mizerne socijalne prihode, što je, naravno, čisto spaljivanje novca koje neće imati nikakvog učinka, ali i jedino što državna uprava zna i može napraviti. Nitko normalan se neće vratiti iz Dublina u Knin, Korenicu ili Vinkovce zato jer će imati nekakav dječji doplatak, subvencionirani vrtić, besplatne pelene ili perspektivan posao u županijskom uredu. Ili u novootvorenoj zgradi pošte u Vukovaru u doba kad sve već ide elektronski, a pošta je ostatak prošlosti koji prodaje drangulije, a ne dostavlja pošiljke do vrata.

Ono što može zadržati nekog u Kninu, Korenici ili Vinkovcima je da država radi što manje i da se krene samoukidati – od županija, općina do rezanja svih vrsta regulacija koje samo smetaju ljudima da se sami pobrinu za sebe tamo gdje žive. Ne gnjavite starce koji prodaju sir i voće pokraj ceste, ne namećite 300 pravila za otvaranje restorana ili poduzeća, pustite ljude da iskoriste potencijal sebe i svoje okoline.

Problem s ovim pristupom je da to ide izravno protiv interesa velike skupine kojima je sada relativno dobro. Politička klasa bi izgubila veliki dio svoje moći, skupa s onima koje su kupili privilegijama plaćenim iz zajedničke blagajne. Teško mogu zamisliti scenarij u kojem bi politička klasa dobrovoljno krenula u temeljitu promjenu sadašnjeg modela i nažalost za Hrvatsku ostaju dva scenarija – lijepa, ali siromašna zemlja koja životari na rubu Europe pogonjena turizmom i ostalim rentama ili neki scenarij katastrofe u kojem će jednostavno ovaj model puknuti po šavovima i neće više biti novca za penzije, plaće, doplatke i ostalo pa će promjena doći sama od sebe, ali neće biti baš ugodna. To je opcija užasan kraj. Kako se 30 godina već vrtimo u krug dok drugi idu naprijed i ako to nikoga previše ne zabrinjava, ajmo dalje pa dok traje. To je opcija užas bez kraja.

Postoji i srednja, razumna opcija promjene na vrijeme, ali ne vidim da ima previše zagovornika.