Već sam pisao o djedu kojeg su u Dachauu oslobodili Amerikanci pa mu ponudili posao u američkoj vojsci jer je bio arhitekt i govorio je šest jezika. On se ipak odlučio vratiti u Zagreb, iako nije volio komunizam, a sa svojom glavom je sigurno znao kamo će stvari ići. Rođen je u Trstu, mogao je uvijek tražiti talijansko državljanstvo, kao i baka koja je rođena u Beču austrijsko. Mogli su i kasnije otići i u Izrael ili Ameriku jer je on bio Židov. Nisu htjeli.

Drugi djed je jedan od utemeljitelja PBF-a i pokretač poslijeratne prehrambene industrije u pola Hrvatske. Nekoliko puta je semestre provodio na stranim sveučilištima. Između ostalog i na bostonskom MIT-u. Ne da on uči od njih nego da oni uče od njega. Naravno, mogao je ostati i raditi gdje god je želio. Amerika, Japan, Njemačka, Austrija... Nije, odlučio je raditi skoro do 90. i umrijeti u Zagrebu.

Starci su mi 4, 5 godina živjeli u Americi, stari je magistrirao na Penn State, pa kasnije bio asistent na Slavistici na Emoryju u Atlanti. Pitajte nekog Amera koliko je to dobar faks. Pridružila mu se i mama. Ali i oni su se, uza svu zaljubljenost starog u Ameriku, odlučili vratit prije nego sam se ja rodio.

I sam sam imao nebrojeno prilika otići van. Ne kao obični gastarbajter. Mentor na diplomskom me htio poslat na magisterij u Budimpeštu, kad sam radio u Statističkom htjeli su me slat u Eurostat u Luxemburg. Odbio sam. Izgleda da sam samo nastavljao tradiciju višegeneracijskog ludila ljudi čija je ljubav prema ovom podneblju bila jača od racionalne potrebe za životom u normalnoj državi gdje se cijeni rad, znanje, predanost, a ne uhljebništvo i potezanje drugih za kaput.

E, pa sad bi bilo dosta gospodo draga. Dosta! Ova zemlja je talac sebičnosti i socijalističkog ludila i ovdje javno obećavam da ću djecu sustavno spremati za odlazak iz Hrvatske. Ne veseli me to. Rađe bih unuke imao u Novom Zagrebu ili na Trnju nego u Dublinu ili Berlinu.

Ali previše ih volim da im priuštim još jednu generaciju patnje u disfunkcionalnoj državi vrzinog kola korupcije, klijentelizma, kriminala, veza, uhljebljivanja i navodne "sigurnosti" što je drugi izraz za plutanje u septičkoj jami državnog posla s utjehom da barem postoji čik pauza dok je oni u kloriranom bazenu realnog sektora nemaju. Dosta je, bolesnici!