U Hrvatskoj već dva tjedna vladajući i oporbeni političari putem medija raspravljaju o radikalizaciji. Pritom se kao jedan od uzroka radikalizacije spominje govor mržnje, a sve je nekako kulminiralo prošli petak akcijom #zajednobezmrznje tijekom koje su online mediji, na poziv Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske, na dva sata onemogućili objavljivanje komentara ispod tekstova "kao početak zajedničke borbe protiv govora mržnje".

U većini država zapadne Europe i Kanadi postoji široki društveni konsenzus da sloboda govora i izražavanja ne uključuje slobodu govora mržnje. Međutim, imalo pažljivijem pratitelju političke scene jasno je da ne postoji konsenzus oko toga što sve spada pod govorom mržnje.

Premijer Andrej Plenković kao primjer govora mržnje navodi rečenicu "suradnja s HDZ-om da, ali s Andrejom Plenkovićem kao predsjednikom Vlade i predsjednikom HDZ-a ne". Potpredsjednik Sabora Miroslav Škoro govorom mržnje smatra isticanje crvene petokrake zvijezde i brojne komentare upućene njemu u kojima ga se nazivalo "srpskim zetom". Politička platforma Možemo govorom mržnje smatra "što ova kokodače" i "kva kva kva, kva kva", a saborska zastupnica Sandra Benčić i predsjednica udruge U ime obitelji Željka Markić su se svojedobno međusobno optuživale za širenje govora mržnje.

Europska zakonodavstva, organizacije civilnog društva i društvene mreže definiraju govor mržnje kao javno izrečen govor koji poziva na diskriminaciju ili na drugi način ima za cilj ocrniti, zastrašiti ili nahuškati na neku osobu ili skupinu ljudi na temelju tzv. zaštićenih karakteristika. Zaštićene karakteristike uključuju rasu, boju kože, spol, spolnu orijentaciju, vjeru, nacionalno podrijetlo itd.

U SAD-u postoji društveni konsenzus protiv donošenja zakona o sprječavanju govora mržnje kakvi postoje u Europi i Kanadi, a taj je konsenzus do prije svega nekoliko godina bio uistinu jako širok.

Tek je istraživanje iz 2015. godine pokazalo da 40% Amerikanaca u dobi od 18-34 godina smatra da bi država trebala braniti ljudima da govore stvari koje su uvredljive manjinama. Međutim, sa zakonodavne strane ustav još uvijek štiti takozvani govor mržnje, a u nekim slučajevima čak i poticanje na nasilje i kriminalne radnje.



Doc. dr. sc. Ana Horvat Vuković s Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu se slaže. Ustavna stručnjakinja smatra da je SAD poučna priča o tome kako se tkivo društva na dugi rok razara tolerancijom intolerabilnog, pritom spominjući Popperov paradoks.

Popperov paradoks tolerancije

"Paradoks tolerancije" je ideja koju je jedan od najpoznatijih filozofa 20. stoljeća, Karl R. Popper, razložio u bilješkama na kraju prvog sveska svog djela "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji" koje je objavio 1945. godine. Kritičari američke zaštite slobode govora, pretežno s lijeve strane političkog spektra, često spominju paradoks tolerancije kao razlog zašto bi trebalo postojati izuzeće za govor mržnje, a prije par godina se na društvenim mrežama često dijelila jedna grafika koja pokušava objasniti koncept paradoksa tolerancije.



Zagovornici kriminalizacije govora mržnje smatraju da društvo ne smije tolerirati netoleranciju, jer to dovodi do uništenja tolerantnih i tolerancije. Tvrde da, kada bi društvo toleriralo veličanje nacizma, to bi dovelo do uništenja tolerancije. Neki desničari su izmijenili grafiku kako bi opravdali zabranu islama.

Kao što se osobe s različitih dijelova političkog spektra ne slažu oko toga što sve točno spada pod govorom mržnje, tako se ne slažu niti što je sve netolerantno i koje ideje država treba zabraniti.

Međutim, u gorespomenutim raspravama koristi se iskrivljena simplifikacija Popperovog koncepta. Pročitajmo u cijelosti kako je Popper razložio paradoks tolerancije:

"Manje je poznat paradoks tolerancije: neograničena tolerancija mora dovesti do svojeg vlastitog nestanka. Ako neograničenu toleranciju proširimo čak i na netolerantne te ako ne budemo spremni braniti tolerantno društvo od njihovih napada, onda će tolerantni biti uništeni, a s njima i tolerancija.

- Time ne želim reći da svaki put treba spriječiti izražavanje npr. netolerantnih filozofija; sve dotle dok im se možemo suprotstaviti racionalnim argumentima i dok ih možemo držati u granicama uz pomoć javnog mnijenja, njihovo potiskivanje nipošto ne bi bilo mudro. Ali trebali bismo uzeti pravo da ih potisnemo čak i silom, ako to bude potrebno; jer moglo bi se lako pokazati da nisu spremni upustiti se u argumentiranu, racionalnu raspravu, nego da naprosto odbacuju racionalne argumente zato što su varljivi i mogu ih naučiti da na argumente odgovaraju šakama ili pištoljima.

Zato bismo u ime tolerancije trebali uzeti pravo da ne toleriramo netolerantne. Trebali bismo postaviti stvari tako da se svaki pokret koji propovijeda netoleranciju time stavlja izvan zakona te bismo poticanje na netoleranciju i progon trebali smatrati zločinom, isto kao što bismo zločinom smatrali poticaj na ubojstvo, otmicu ili ponovno uvođenje trgovine robljem."

Presudna stvar koja se zanemaruje je da Popper govori o neograničenoj toleranciji. Izričito kaže kako "ne [želi] reći da svaki put treba spriječiti izražavanje npr. netolerantnih filozofija". Prije svega, kao alate obrane društva od netolerantnih prvenstveno navodi racionalne argumente i demokratski konsenzus (javno mnijenje), a nemoguće je voditi raspravu ako se argumenti i teze jedne strane (koliko god loši i/ili neracionalni bili) ušutkaju prisilom države.

Državnu represiju priziva tek kod "poticanja na netoleranciju i progon". Popper vjerojatno nema tako usku definiciju "poticanja" kao što je praksa američkih sudova, prema čijim je shvaćanjima zabranjeno tek izražavanje koje "potiče ili stvara neposredno protupravno djelovanje te je izvjesno da će zaista i potaknuti ili stvoriti takvo djelovanje".

Ipak, indikativno je da se prije svega izričito protivi kriminalizaciji izražavanja netolerancije, a budući da nabraja primjere "poticanja" na određene kriminalne radnje (ubojstvo, otmica, trgovina robljem), vjerojatno misli o drugim vrstama izražavanja (poput zločinačkog udruživanja) koji su kažnjivi ne samo u europskim zemljama nego i u SAD-u. Nije zabranjeno, u SAD-u, zazivati ponovno uvođenje trgovine robljem i smrtnu kaznu za nevjernike. Međutim, čak i ondje je zabranjeno udružiti se radi porobljavanja ljudi i organiziranja nečijeg ubojstva.

Kako mjeriti mržnju?




Ustavna stručnjakinja dr. Horvat Vuković podijelila je vijest o pozitivnom testu američkog predsjednika Trumpa na koronavirus komentarom "che crepa". Pojasnila je da bi bilo "nadasve pravedno i pravodobno" da čovjek "crep*" [krepa?].

Mislim da je potrebna jako velika mržnja za proglasiti nečiju smrt pravednom i pravodobnom. Također smatram izazito mrskom želju mnogih koji žele državi ostaviti moć da zaključa ljude u kaveze zbog njihovog mišljenja.

Protivim se kriminalizaciji govora mržnje prvenstveno jer ne vjerujem ljudskim institucijama koje bi trebale utvrditi što je mrsko. Prema svemu sudeći, Hrvatsku vjerojatno čeka pojačano provođenje postojećih odredbi o poticanju na mržnju, a možda i donošenje novih. Ne treba samo gledati kako autoritarni režimi upotrebljavaju europske zakone o sprječavanju širenja govora mržnje na internetu.

Sjetite se stavova političara u Hrvatskoj s početka ovog članka i razmislite želite li političkoj opciji kojoj nikada ne biste dali glas povjeriti ovlast ažuriranja Popisa zabranjenih ideja.