Nije slučajno da su društvene mreže prije 5 godina počele uvoditi i strože provoditi pravila protiv govora mržnje i lažnih vijesti. Neki će pomisliti da se radi o ideološki nastrojenim direktorima koji su krenuli u politički obračun protiv Trumpovih birača i vala desnog populizma koji se tada širio po Europi. Veći broj ljudi pak vjeruje da su koliko toliko objektivno pristupili problemu zbog zaštite svojih korisnika.
Međutim, prava je istina da korporacije, koje su vlasnici društvenih mreža, nikada nisu željele patrolirati objave svojih korisnika.
Prije nego je Njemačka donijela tzv.
Facebook zakon, koji su kasnije
kopirali autoritarni režimi diljem svijeta, Facebook, Twitter i Google su pod pritiskom vlade, nevladinih udruga i - novinara pristali
dobrovoljno uklanjati govor mržnje sa svojih mreža.
Unatoč dogovoru, Njemačka je 2017. svejedno izglasala zakon po kojem se mrežama s više od 2 milijuna korisnika uvodi obveza uređivanja korisnički generiranog sadržaja, te kazne do 50 milijuna eura ukoliko u roku od 24 sata ne uklone sadržaj koji je proglašen ilegalnim. Kazna za odgovornu osobu može dosegnuti 5 milijuna eura.
Zašto bi novinari, od svih ljudi, navijali za ovako nešto?
Prihodi od oglašavanja u dnevnim novinama, što je tradicionalno bio njihov glavni izvor zarade, prepolovili su se u Hrvatskoj u zadnjih 10-ak godina. Prodaja tiskanih izdanja u cijelom svijetu pada zbog sveprisutnih pametnih telefona, a ljudi se sve više okreću informiranju na online portalima te na društvenim mrežama (koje se zovu još i društveni mediji).
U potrazi za izgubljenim konzumentima oglasa, stari mediji se okreću razvoju online portala i obraćanju publici na društvenim mrežama. U pokušaju preusmjeravanja s Facebooka i zadržavanja čitatelja na vlastitima portalima, urednici sve češće stavljaju
klikbejt naslove. Međutim, sve više ljudi bilo na portalima, bilo na Facebooku čita samo naslove, a za sadržaj se okreću čitanju ili sudjelovanju u komentarima ispod članaka.
Zbog načina funkcioniranja društvenih medija, interakcija komentatora povećava broj ljudi kojima je članak vidljiv. Korisnici također mogu dijeliti objave na vlastitim zidovima i po raznim grupama, te komentirati i ‘konzumirati’ vijesti (ili komentare) bez odlaska na portal koji je napisao članak. No, među komentarima se često nalaze i
ad hominem napadi koje novinari i urednici teško podnose ispod vlastitog sadržaja.
Novinari olako etiketiraju takve napade govorom mržnje. Iako se u teoriji djelomično preklapa s kaznenim djelom javnog poticanja na nasilje i mržnju, govor mržnje postao je kratica za "
stvari koje mi se ne sviđaju i čije iznošenje želim zabraniti". U kontekstu komentara medijskih objava, to se ponajviše odnosi na razne uvrede i klevete.
Neću ponavljati sve
argumente protiv verbalnog delikta, ali ću istaknuti ono očito: urednici medija slobodni su onemogućiti komentare na vlastitim portalima i ispod svojih objava na društvenim mrežama, kao što su i učinili prošle godine na dva sata u
akciji Sindikata novinara Hrvatske i Hrvatskog novinarskog društva.
No, medijske korporacije se ponašaju slično kao i veliki trgovački lanci koji lobiraju za zabranu rada nedjeljom, a koji ipak rade nedjeljom zbog straha da će kupci otići konkurenciji. Iako je beskrajno ironično, nije slučajno da su najglasniji zagovornici regulacije govora u internetskom prostoru uz političare upravo novinari i velike medijske kuće.
