Naviklo je pučanstvo Hrvatske na svakodnevni naramak vijesti iz kategorije „majko mila, gdje mi to živimo“, ali ovaj petak trinaesti godine gospodnje 2017. je nadmašio sve. Oslobađanje Tomislava Horvatinčića optužbe za ubojstvo dvoje talijanskih nautičara samo je trešnja na vrhu hrpe sranja koje je u zadnje vrijeme isporučilo hrvatsko pravosuđe. Sramotno opravdanje presude je "sinkopa", privremena nesvjestica, koja je dovela do nesreće, iako najobičnije guglanje otkriva recimo i ovaj članak iz 2011. gdje se navodi sasvim drugačija verzija istine – blokirani autopilot i kapetana koji svim snagama želi upozoriti žrtve da se sklone.

Imaju li suci pristup internetu, ako već nisu sposobni u sudskom postupku, sa svim podacima policije, utvrditi što se stvarno dogodilo? I za to im treba 6 godina, koliko je prošlo otkad je bračni par poginuo na našem moru. Šest godina su tražili razlog da vuk "ujede magare" i našli su sinkopu.

Na ovu bolesnu vijest, nadovezalo se još nekoliko pomračenja mozga koja redovno proizvodi hrvatsko pravosuđe. Prije nekoliko dana na plaži u Splitu se ubio čovjek čija kćer je silovana još 2009., a sudovi ni osam godina kasnije nisu našli za shodno da krivca konačno kazne, dosudili su mu nevjerojatnih 6 mjeseci zatvora, ali je i ta sprdnja od kazne stalno odgađana žalbama i vraćanjem postupka na početak.

Sumnjam da će se itko protiviti zaključku da je hrvatski pravosudni sustav sprdnja i travestija. Takav je oduvijek, čak i ako izbacimo sumnje na korumpiranost sudaca. Čak i da su svi sveci, postupci traju abnormalno dugo, odluke se najčešće protive i najosnovnijem zdravom razumu i sve to rezultira stanjem u kojem je najnormalnija stvar da čovjek koji je u prometu tijekom godina ubio četvero ljudi nije u zatvoru bio niti dana. Balavac u nabrijanom autu ubije dvije djevojke, ali ima olakotnu okolnost da je iz dobre obitelji. Primjera je bilo nebrojeno, najgore u svemu je da smo na takvo stanje otupili.

Pravosuđe je samo još jedan segment Republike Hrvatske kao propale države (failed state). Država u kojoj praktički nijedan segment koji vodi ne funkcionira je jednostavno propala država, za čije bi institucije najčešće bilo bolje da ih uopće nema, veće bi bile šanse pozitivnog ishoda da ih nema, nego da ovako „rade svoj posao“. Ako je, među ostalim, moguće da se provode ovrhe nad roditeljima djevojčice za koju smo svi skupljali novce nadajući se ozdravljenju, a danas su u sporu s udrugarima koji su tu pomoć trošili na sebe, ako je moguće da župan, friško optužen za mlaćenje žene uredno predstavlja zemlju u inozemstvu, onda je stvarno došlo vrijeme da razmislimo je li i neka rudimentarna, plemenska pravda bolji sustav od ovog koji imamo.

Iako nas je život u Hrvatskoj naučio da puno toga što nije normalno probavimo u hodu, mislim da stvari dolaze do točke apsolutnog gađenja. Izazivam bilo koga da pokaže na jedan segment u kojem Hrvatskoj, kao državi, ide dobro. Koji je to javni sustav koji funkcionira na način da pomaže ljudima, unapređuje im kvalitetu života? Vrijeme je da se svi suoče s nekoliko jednostavnih istina. Prvo, stanje je loše i bolje neće biti u skorijoj budućnosti. Drugo, nikog nije briga – ni političare koji su plaćeni da na poboljšanjima rade, a ni širu zajednicu koja to sve prešutno odobrava. Treće, svatko je osuđen samo na sebe i svoje bližnje te se mora snalaziti kako zna. Ako očekujete pomoć od državnog sustava za obrazovanje, zdravstvo, pravnu zaštitu, imovinska prava, zarađenu mirovinu...zaboravite. I zadnje, ne najmanje važno, sustav hrvatske javne uprave je u stanju krajnje propasti.

Imajući to u vidu, pogledajte oko sebe, sve one koji su vam važni i sami odlučite što s ovim informacijama. Ponavljam, stanje je takvo i bolje neće biti. Trebalo bi nam nekakvo epsko, biblijsko čudo da se ova razvalina pretvori u normalnu zajednicu koja bi se mogla nazvati uređenom državom.