Pitao sam se, dok pišem tekst o svome iskustvu kao transrodne osobe u RH, na čemu bi trebao biti naglasak. Odlučio sam staviti naglasak na uzrok, nikako na posljedice, jer nije važan referendum ni to što iz njega proizlazi ustavna odredba koja nama "drugačijima" onemogućava sklapanje braka te smo dobili Zakon o životnom partnerstvu kao neku "utješnu" nagradu, koliko sve što je njemu prethodilo. Mišljenja sam da bez dugogodišnje indoktrinacije koja kreira mentalitet podaništva taj referendum, ako bi se i dogodio, ne bi prošao.

Teško mi je svoja iskustva u cjelini iznijeti bez da spomenem Katoličku crkvu kojoj sam, iako ne dogmatski, formalno pripadao, a zahvaljujući svojim angažmanima vezanima uz glazbu i poeziju, imao sam prilike iz neposredne blizine doživjeti zadiranje u osobnu slobodu, ne samo moju kao transrodne osobe, već i slobodu ljudi uopće. Npr. činjenica je da nitko ne može sklopiti crkveni brak bez da obeća da će biti otvoren životu, i tu djecu odgajati u vjeri.

Shvaćajući to, čitajući Kanonsko pravo do zadnjeg paragrafa, uvidio sam da bi tretman za mene s njihove strane bio isti, jer, ni ja ni partnerica (kakve god da su moje biološke postavke) ne želimo djecu niti bismo obećali nekome da ćemo učlaniti ljude (obveza krštenja djeteta) prije nego što i postoje kao fizička osoba, bez njihovog pristanka.

I dok je taj tekst u nastajanju, pojave se nerijetko neki javni istupi koji dodatno inspiriraju. Ukratko, najnovija teza patera Ike Mandurića podsjeća me (kao da je to moguće zaboraviti) zašto sam istupio iz Katoličke crkve, koja mi je, kao transrodnom čovjeku i usprkos tome što sam vječni skeptik spram Dogme, što sam otvoreno i rekao svećenicima s kojima sam stupao u kontakt, ustupila prostor.

Pater tvrdi da bi se muškarac trebao izboriti za sebe za svoj poziv, pred svim ženama i majkom. S obzirom da Crkvi pripisuju atribut majčinstva, kako to da on nije kadar toj majci reći jedno odlučno ne? Njegov zavjet uključuje i poslušnost. Nije li tim tekstom u koliziji sa svime u što vjeruje?

Nadalje, potiče mladiće da služe domovini, gradu, a ne samo svojoj ženi. Nije li i domovina ona riječ, pojam, koji on i ljudi njegovog svjetonazora često vežu uz atribut majčinstva?

Ne nudi li on mladićima, koje poziva u kamp, slobodu bez slobode? Jer ova njegova ponuda svodi se na to da im on daje za pravo da se izbore za svoju slobodu pred biološkom majkom ako će tu istu slobodu žrtvovati na oltaru "majke domovine" ili "majke Crkve". Spada li i on među one osobe koje ljude oslobađaju okova da bi im stavili nove?

Zanima me nadalje, jesam li ja, onda, po njemu, pravi muškarac usprkos biologiji i doktrini Crkve, jer sam se kao transgender predstavio (nisam bio u ormaru da bih se morao outati) s nepunih 5 godina, jer sam se pred okolinom izborio za pravo na hlače, jer sam ukućanima rekao da u protivnom ne idem u školu?

U školi, osnovnoj i srednjoj, usprkos predrasudama o Splitu, bilo je tek malo pojedinaca koji su verbalno ili fizički nasrtali na mene ili na moje djevojke kasnije. Ti isti pojedinci nasrtali su i na druge pa sam smatrao da to nije ništa osobno i da nema veze s mojom situacijom, koliko s njihovom agresijom.

Ni kasnije kroz život ni ja ni moje bivše djevojke, kao ni sadašnja dugogodišnja partnerica, nismo imali nekih većih problema pri obavljanju administrativnih zadaća. No sve to moglo je biti i teže, posebno u djetinjstvu, pa me zanima bi li pater preuzeo s toliko malo godina takav rizik, ako sad u odrasloj dobi bira živjeti po tuđim pravilima te dopušta da mu netko drugi kroji odjeću i riječi.