Više uopće nije vijest da kod velikih kriza i katastrofa ne treba gledati u centraliziranu državu kao izvor pomoći. Previše smo preživjeli nevolja, osobnih i kolektivnih, da bismo se nadali efikasnoj pomoći od institucija koje za to plaćamo. Nema se za umjetne pužnice, liječenje teško bolesne djece, nema se za protupožarnu zaštitu, nema se za socijalne samoposluge, nema se za sigurne prometnice...Lista je nepresušna. I u svakoj toj situaciji pomoć obično stigne otkud se najmanje nadate, od građana, susjeda, turista, navijačkih grupa, udruga i najčešće se sve dobro završi sa zakletvama kako ćemo iz ovoga nešto naučiti i napraviti taj opjevani "sustav" na najvišoj razini da bi bili sretni i sigurni. I onda se u pravilu ne dogodi ništa, sustava i dalje nema i čeka se sljedeća prilika u kojoj će opet biti stani-pani.

Neće ni ovaj požar oko Splita biti ništa drugačiji, za par dana kad se sve smiri i svi se vratimo svakodnevici, oni čiji je posao da poprave sustav će samo odahnuti da je još jedna katastrofa bila i prošla.

A sve je to zbog stupnjeva birokratske razdvojenosti. Ovaj put Splitu i okolici su u pomoć priskočili lokalni vatrogasci, ali i kolege iz drugih gradova, Torcida i BBB, građani, svi oni koji su blizu problemu, znaju što treba poduzeti i znaju da to treba odmah. Nema papira i pečata, nema odobrenja i stjecanja uvjeta za procjenu – izađi i pomozi kako znaš. Čak je i ovaj friški gradonačelnik, pogubljen kakav je, nekog vraga radio i organizirao, ako ništa drugo, barem je znao gdje je Kamen, Kila ili Karepovac. Maknemo li se već jedan birokratski stupanj dalje, župan je bauljao naokolo i pričao nešto o ispiranju očiju. A što bi drugo radio, županija je ionako besmislena tvorevina da bi on i mnogi drugi imali posao pa nije za zamjeriti toliko. Županija nema ni kako pomoći, sve kad bi i imali volje, tako da je ovaj stupanj samo beskoristan.

I onda dolazimo do trećeg stupnja odvojenosti, do državne razine, do Markovog trga (ne do Zagreba, Zagrepčani su došli u pomoć), do visokih institucija koje bi trebale raditi svoj posao.

A što reći, nakon što se požar cijeli dan širio i prilazio Splitu, premijer je još u 21 sat bulaznio nešto o HDZ-u kao dominantnoj i stožernoj stranci, obećao pomoć ako bude trebala i odlučio zasjedati sa stožerom sutradan, odnija vrag i prišu, noć bez kanadera će nekako proći. Vitez Reiner od Sabora je shrvan bolom tvitao nakon dva dana. Mislim da njima nije bilo sasvim jasno što se događa. I onda dolazi master-touch birokrata trećeg stupnja – posjet pogođenim područjima. Još se sjećamo Pusićke sa sunčanim naočalama kako jezdi po potopljenoj Gunji te Milanovićeve sućutne prispodobe o puknutoj cijevi kao tragediji sasvim usporedivoj s onom kad ti rijeka odnese kuću. Plenković nije razočarao – odjeven u košulju, bez odijela, sugerirao je da je tu, narodni čovjek, spreman zasukati rukave i sjesti u svoj Audi koji smo mi platili i zaputiti se odmah prema požarištu.

To je i učinio nakon što je podijelio s javnošću da je požar interesantan i atraktivan, ali su ga jadnog odveli u zeleni dio brda povrh Podstrane, gdje ništa nije gorjelo i gdje se može izvući kolona limuzina i pratećeg osiguranja. Malo poluzainteresiranog razgovora s ljudima koji imaju pametnijeg posla, koja fotografija i ode limuzina dalje.

"Niti jedan objekt od strateškog značaja nije ugrožen niti izgorio", pohvalio se zadovoljno kasnije na pressici. Već smo navikli da obiteljske kuće nemaju strateški značaj za našu Vladu, ipak smo mi obični građani, većim dijelom porezni obveznici i nemamo Agrokor, a vatra nije zahvatila Konzumove prodavaonice.

U nekom paralelnom svemiru, gdje birokracija nije toliko autistična, neki savjetnik bi mu rekao da možda ne bi bilo loše da na požarište ode u vatrogasnom kamionu, da popriča s vatrogascima koji su gasili cijelu noć, s ljudima koji su skoro izgubili kuće, da iz prve ruke čuje što je bilo i što im dalje treba. Možda bi ga zanimalo što misle i piloti kanadera, izraelskog premijera je zanimalo i pričao je s njima kad smo ih tamo poslali u pomoć. Ali evo, vidim da je već u Zagrebu, zahvaljuje i pohvaljuje i bavi se svojim ministrima i predsjednicom. Nema tu pomoći, oni ne znaju gdje su, zašto i kome su odgovorni. I što je najgore, mi ih ne podsjećamo na to na izborima.