Prošlo je više od 10 godina od početka gospodarske krize 2008. U nekim regijama EU je prošlo skoro isto toliko i od njenog kraja. Ako ćemo za kraj gospodarske krize odrediti trenutak kada se BDP vratio na razine prije početka krize, onda su različiti dijelovi EU izlazili iz nje u jako različitim razmacima, a neki još uvijek nisu izašli.

I dok je većina EU do 2013. izašla iz krize, Hrvatska spada među države koje su to uspjele tek nekoliko godina kasnije.

Većina političara, novinara i drugih javnih osoba smatra da je kriza iz 2008. ubrzala smanjivanje socijalne države. No, činjenično to nije istina, čak ni za države koje su provodile tzv. "mjere štednje". Te mjere štednje definitivno nisu umanjile socijalnu državu pa čak ni ozbiljnije usporile njen rast. Najviše što su napravile jest održanje tog rasta na dotadašnjim razinama umjesto da se rast intenzivira, a financira dodatnim oporezivanjem ili dodatnim zaduživanjem.

Činjenica je da socijalna država raste već desetljećima. Patetične izjave o "kraju socijalne države", "neoliberalizmu koji uništava socijalnu državu", "propadanju države blagostanja" jednostavno nemaju uporišta u stvarnosti. Udio javne potrošnje u BDP-u, javna potrošnja za socijalne usluge, udio izdataka za javno zdravstvo u BDP-u, izdvajanje za javno obrazovanje, porezi i broj korisnika socijalne države, svi pokazatelji koji se odnose direktno ili indirektno na "socijalnu državu" ili "državu blagostanja" su drastično rasli od 1960. Svi oni koji tvrde suprotno ili nisu upoznati s materijom o kojoj govore ili svjesno lažu.

No ipak, u javnom prostoru prevladava stav da socijalna država odumire, posebno nakon 2008. i tzv. "politika štednje". Ta lažna alternativna činjenica se ponavlja u političkim govorima, stranačkim programima, novinarskim tekstovima, javnim nastupima intelektualaca i knjigama, a za nju nema nikakvog činjeničnog uporišta.

Prema podacima Eurostata o ukupnim državnim prihodima od poreza i socijalnih doprinosa većina država EU je od 2007. do 2018. povećala udio državnih prihoda u BDP-u. Kako države EU relativno malo troše na obranu (ni minimum od 2% BDP-a koliko zahtjeva NATO) a socijalna davanja čine dominantan dio državne potrošnje, lako je zaključiti na što su se trošili ti dodatni prihodi. Naravno, na troškove socijalne države. Većina država EU (uključivo s nekoliko gospodarski usko povezani država s EU) je zabilježila povećanje ukupnih državnih prihoda od poreza i socijalni doprinosa u razdoblju od 2007.-2018. Iznimke su Irska, Švedska, Island, Danska, Norveška, Španjolska, Slovenija, Rumunjska, Bugarska i Mađarska (iako je Mađarska do 2017. imala rast ali se 2018. Vratila na iste razine kao 2008.)

Rast prihoda od poreza i socijalni davanja u BDP-u nije jednoznačan indikator rasta socijalne države. U nekim državama je jednostavno BDP manji nego što je bio 2007. a porezno opterećenje isto, pa je udio veći. Države članice EU su različitim intenzitetom izlazile iz gospodarske krize i slijedom toga se ne može samo na temelju ovog indikatora odrediti koja je država provodila jače politike štednje. Ali isto tako se ne može ni tvrditi da su porezni prihodi od kojih se financira poglavito socijalna država drastično pali, posebno u državama koje su već do 2013. Imale isti BDP kao 2008. a do 2018. im je udio poreznih prihoda u BDP-u rastao.

Zanimljivo je da Njemačka, koja je bila najveći zagovornik "politika štednje", stabilno povećava udio poreznih prihoda u BDP-u od 2008. I Grčka, za koju se misli da je provodila ekstremne politike štednje, povećala je udio poreznih prihoda u BDP-u s 33,5% na 41,5%. No Njemačka je mjereno BDP-om izašla iz krize prije 2011. i njen povećanje je zasigurno isključivo rezultat bržeg povećavanja poreznih prihoda od BDP-a, a Grčka još uvijek nije dosegnula razinu BDP-a iz 2008. i njeno povećanje je rezultat primarno smanjivanja BDP-a.

Naravno, treba uzeti u obzir i to da nisu se države imale isto polazište. Neke su imale za nekoliko postotnih bodova veći udio porezni prihoda u BDP-u od drugih. Ali kako nas zanima istinitost mita o odumiranju socijalne države, bitno nam je kretanje svake pojedine države, a ne usporedbe među njima. Naravno da bogatije države mogu priuštiti i veću socijalnu državu. Ali činjenica je da ni nakon krize socijalna država u većini država EU ne odumire. Sasvim suprotno, većinom raste brže od BDP-a. Zanimljiv je i primjer tradicionalnih perjanica "socijalne države", Skandinavskih zemalja, koje su od 2007. smanjile udio prihoda od poreza u BDP-u. Izuzetak je Finska, ali njen rast se može objasniti i sporijim izlaskom iz gospodarske krize od Švedske, Norveške i Danske.


Izvor: Eurostat

Hrvatska je 2007. imala udio prihoda od poreza i socijalnih doprinosa u BDP-u od 37%. Godine 2012. je taj udio iznosio 35,9%, što na prvu navodi na zaključak da su se u tom razdoblju provodile drakonske mjere poreznog rasterećenja kao dio širih politika štednje. Ali znamo da je 2009. podignuta stopa PDV-a, uveden krizni porez (popularno nazvan "harač")i uveden porez na telekomunikacije. Naoko kontradiktorno ako zaboravimo da je u prvim godinama krize u Hrvatskoj privatni sektor bio na samrti, a više od 100.000 ljudi je dobilo otkaz (do izlaska iz krize i 200.000). Iako se BDP smanjio, a to bi uz zadržavanje i povećanje poreznog opterećenja trebalo povećati udio prihoda od poreza i socijalnih doprinosa u BDP-u, naglo je nestalo toliko puno radnih mjesta i poslovni subjekata da je taj udio pao.


Izvor: Eurostat

Jednostavno nije više tko imao plaćati poreze. No da bi koliko-toliko zaustavila još veći pad BDP-a, održala isti broj radnih mjesta u javnom sektoru bez smanjivanja plaća te nastavila sa subvencijama i poticajima, država se enormno zadužila. Javni dug je 2007. iznosio 37% BDP-a, a 2012. 70%. To je povećanje od skoro 90% u svega pet godina.

Što se dogodilo? Politikom zaduživanja BDP je umjetno održavan na manjem padu nego što bi se to dogodilo da zaduživanja nije bilo, a privatni sektor je naglo propao. BDP i državna potrošnja su umjetno održavani zaduživanjem, a porezni prihodi su radikalno pali. Zbog toga je udio prihoda u BDP-u 2012. manji nego 2007., ali to nije rezultat poreznog rasterećenja nego umiranja privatnog sektora paralelno s ogromnim zaduživanjem.

Kada je rast javnog duga usporio, 2013. udio poreznih prihoda i socijalnih doprinosa je počeo rasti. 2015. se popeo na 37,3%, a do 2018. na 38,6%. I 2016. i 2017. je postotak bio isti, 37,8%.

Zanimljiva je struktura poreznih prihoda po kategorijama. Hrvatska ima druge najveće poreze na proizvodnju i uvoz izraženo udjelom BDP-u u cijeloj EU. Prva je Švedska. Porezi na proizvodnju i uvoz se odnose na PDV, trošarine, poreze na potrošnju, carine i poreze na zagađenje.

Hrvatska se s udjelom tih poreza u BDP-u od 20,1% daleko iznad prosjeka EU od 13,6%. Uz Švedsku, Hrvatska je predvodnik EU u oporezivanju potrošnje. Ako gledamo sam PDV (eng.VAT) Hrvatska je apsolutni rekorder EU s 13,5% udjela u BDP-u, daleko iznad prosjeka EU od 7,1%, pa čak i drugoplasiranog Cipra s 9,9%.

Kategorija u kojoj je Hrvatska daleko ispod prosjeka EU po pitanju poreznih prihoda je "Porezi na prihod, bogatstvo itd.", što se odnosi na poreze na prihod pojedincima i poslovnim subjektima, poreze na automobile, porezi na prihode od kapitala itd. U Hrvatskoj porezni prihodi iz tog segmenta iznose 6,5% BDP-a, a prosjek EU je 13,2%. No, ako ta kategorija raščlani na "Porezi na prihod pojedinaca i kućanstava" i "Porezi na prihod poslovnih subjekata", onda se vidi da razliku stvaraju prvi.

"Porezi poslovnim subjektima" od 2,3% BDP-a su tek blago ispod prosjeka EU (2,7%), ali su porezi pojedincima i kućanstvima od 3,6% BDP-a daleko ispod prosjeka EU koji iznosi 9,5%. Neto socijalni doprinosi su blago ispod prosjeka EU.

Ipak, bilo bi destruktivno tvrditi da Hrvatska treba povećati poreze na prihod pojedinaca i kućanstava. Hrvatska s obzirom na svoju razvijenost, jer razvijeniji u pravilu mogu i plaćaju više poreze od manje razvijenih, plaća u globalu prevelike poreze. Porezi na potrošnju kao što je PDV i trošarine ionako jesu indirektni porezi na prihod pojedinaca i kućanstava jer ih u konačnici plaća krajnji potrošač. Za poslovne subjekte je PDV troškovno neutralan (zbog odbitka pretporeza) i prebacuje se na krajnjeg potrošača.

Država preferira neizravne poreze kao PDV i trošarine umjesto izravnih jer su manje vidljivi građanima pa ih je stoga lakše uvoditi. Čini se da je Hrvatska država rekorder EU u tom načinu "mazanja očiju". Sve dok se radikalno ne srežu PDV, trošarine i drugi indirektni porezi, nema smisla raspravljati ni o podizanju drugih poreza.

Zaključno, nema razloga za strah od odumiranja socijalne države koji se širi političkim, akademskim i medijskim prostorom od strane onih koji nisu sposobni pogledati elementarne podatke pa su im sve konstrukcije rezultat laži i obmane, a ne činjeničnog stanja. Dapače, socijalna država kontinuirano raste, i u Hrvatskoj i u EU te stalno traži da je se hrani sve više i više. Pitanje je samo hoće li taj trend dovesti do točke bez povratka ili će u jednom trenutku države shvatiti da je prevelika socijalna država postala uteg oko vrata općem gospodarskom razvoju, kao što su shvatile države Skandinavije koje ju smanjuju.