Problem liječničke savjesti može se riješiti bez zadiranja u ičije pravo

Slučaj gospođe koja želi pobaciti fetus u kasnom stadiju trudnoće zbog velikih medicinskih komplikacija ponovno je uzburkao duhove i vratio stare, predkoronaške podjele.

S jedne strane javljaju se dušebrižnici koji bi prisilili ženu da rodi dijete koje bi vjerojatno u mukama ubrzo umrlo nakon poroda, optužujući ju da želi "ubiti svoje dijete". S druge strane javljaju se novinari koji traže da se liječnicima zabrani priziv savjesti jer većina ginekologa i medicinskih sestara u hrvatskim bolnicama odbija raditi pobačaje čak i u inače dozvoljenoj, ranoj fazi trudnoće, pod tim izgovorom.

I jedni i drugi ekstremisti su u krivu. Svaka žena treba imati slobodu izbora da svojevoljno odluči želi li roditi ili ne. Prisilno rađanje je distopijski san umobolnika, koji se ne bi ostvario čak ni kad bi država zakonom zabranila pobačaj. Sve što bi postigli je odlazak tisuće trudnih žena preko granice i tisuće drugih koje bi ovdje tražile ilegalne i zdravstveno upitne načine da to obave bez znanja državnih organa.

Pritom je priziv savjesti u ovoj zemlji postao ozbiljan problem jer je očito da se taj pravno opravdani instrument uvelike zlorabi. Kad većina liječnika ima priziv savjesti, ženama je znatno otežano iskoristiti svoje pravo na pobačaj. Ali prisila liječnika da rade nešto protiv svoje volje i vjere također nije rješenje. Ja sam liberal pa se protivim svakoj prisili ili ucjeni prema bilo kojem pojedincu, to država treba izbjegavati koliko god je moguće.

Postoji rješenje koje ne bi zadiralo ni u čije pravo, a koje bi sigurno povećalo dostupnost pobačaja u Hrvatskoj. Javne ustanove se trebaju ugledati na privatni sektor.

Zamislite da neki poslodavac ima zaposlena dva radnika za isti posao. Ta dva radnika obavljaju taj posao jednako dobro, ali jedan je spreman raditi sve usluge u domeni tog radnog mjesta, a drugi neke usluge odbija obaviti jer su u suprotnosti s njegovim vjerskim uvjerenjima. Čovjek ima pravo prakticirati svoju religiju i u javnosti, pa i na radnom mjestu, ali normalno je da onda neće biti jednako plaćen kao onaj koji izvršava sve svoje obaveze.

Znači, trebala bi postojati razlika u plaći. Ta razlika ne mora biti velika, neka bude, recimo, 1.000 kuna. Siguran sam da bi velika većina liječnika preko noći "izgubila" savjest. Oni koji bi i nakon toga imali priziv savjesti, to su pravi vjernici. Vjerska sloboda je svačije pravo, ali prakticiranje vjere na radnom mjestu košta.