Kada bi se povijest socijalizma opisala jednom rečenicom, ta rečenica bi glasila: "Samo još jedan pokušaj." U njoj je sadržano sve što trebate znati o razvoju socijalističke ideje. Ali isto možemo tvrditi i za razne socijalističke politike koje se, iako dovode do skupog neuspjeha, uvijek iznova pokušavaju implementirati. Povijest sanacija brodogradilišta nije ništa manje ciklična.

Obrazac je poznat, prvo gradilišta grade brodove za koje unaprijed znaju da će biti u gubitku, zatim brodogradilišta upadaju u financijske probleme, iza toga se u medijima zaziva državu da spasi "stratešku granu gospodarstva", država odobrava nove subvencije i jamstva. Svaki put se socijalisti nadaju da će baš ta subvencija potaknuti brodogradilišta da posluju bez gubitka, ali krug se zatvara kada faza "Odobrene nove subvencije i jamstva" uđe u "Grade se brodovi za koje se zna da će stvoriti gubitak".

Pa opet ide drugi ciklus zazivanja države "da spasi", iza kojeg država opet odobrava subvencije i jamstva, a potom se ulazi u treći ciklus itd. Baš kao što je uvijek potreban još samo jedan pokušaj da bi socijalizam funkcionirao, tako je uvijek potrebna još samo jedna subvencija da bi brodogradilišta stabilno poslovala.

Naravno, netko sve to mora platiti, a taj netko nije država. Ona je samo posrednik jer sama država ne zarađuje ništa. Država samo redistribuira bogatstvo, tj. uzima jednima da bi dala drugima. Država mora oporezivanjem uzeti novce radnicima i kompanijama u privatnom sektoru da bi napunila proračun iz kojeg će isplatiti plaće radnicima u javnom sektoru, financirati razna socijalna davanja (zdravstvo i mirovine), obranu itd. Jedan od kanala kojima država preko proračuna prebacuje novce koje je jednima uzela oporezivanjem u ruke nekih drugih su i subvencije.

Znači, svaka kuna koju su potrošila brodogradilišta je prvo oteta građanima Republike Hrvatske, jer oporezivanje je u suštini upravo to, oduzimanje financijskih sredstava pod prijetnjom sile. Može se diskutirati o tome je li oporezivanje opravdano, koji je intezitet oporezivanja opravdan, troše li se sredstva nametnuta oporezivanjem efikasno, ali oporezivanje je u principu državna prisila. Tko misli drugačije, neka pokuša ne platiti PDV pri sljedećoj kupnji ili izbjeći plaćanje poreza na dohodak. Porezi i razni drugi oblici poreznih davanja su svuda, praktički ih je nemoguće izbjeći. A i ilegalno.

Kad naručite pivu u kafiću, platite bar dva oblika poreza: porez na dodanu vrijednost i trošarine na alkoholna pića koje su uključene u samu neto cijenu piva (bez PDV-a). Znači sve subvencije koje su brodogradilišta dobila platili su građani. Nikakvi političari, agencije, ministarstva itd., nego isključivo građani RH.

A građani su sve skupa od 1992. do 2017. platili otprilike 30 milijardi kuna. Teško je pojmiti tu vrijednost pa bolje da to spustimo na individualnu razinu. U Hrvatskoj je trenutno 1,3 milijuna zaposlenih. Ustanovili smo da je sav novac koji država "daje" brodogradilištima kroz subvencije ustvari oteti novac građana. A kumulativno taj iznos doseže 30 milijardi kuna. Nezaposleni nisu neto uplatitelji poreza jer ne rade i primaju plaću te za život ovise ili o radnicima ili o državnim socijalnim davanjima. Znači 1,3 milijuna radnika je za sanaciju brodogradilišta potrošilo 30 milijardi kuna, što po radniku iznosi 23.076,92 kn. Slovima dvadeset tri tisuće kuna.

Treba imati na umu da se to odnosi samo na subvencije brodogradilištima, što je tek vrh sante leda. Da bi dobili potpunu sliku troškova raznih "spašavanja", trebali bi još pridodati subvencije Hrvatskim željeznicama, HAC-u, poljoprivredi, nekoliko spašavanja državnih banaka itd. Troškovi bi se lako popeli na cijenu jednog manjeg stana u Zagrebu po radniku. Naravno, ovo je odokativna procjena, ali vrlo realna.


Izvor: Institut za javne financije

Država opet želi subvencionirati brodogradilište po istoj staroj mantri "Samo još jedna subvencija" da bi spasila Uljanik pa čeka odobrenje EU. Da stvar bude još bizarnija, ovaj put se radi o spašavanju privatnog brodogradilišta jer su većina dioničara Uljanika sadašnji i bivši radnici.

Ako EU ne odobri subvencije ide se na rezervni plan, inačicu tzv. lex Agrokor. Pri tom se namjerava "rastegnuti" nedavni Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za RH.

Jedan od argumenata protivnika tzv. lex Agrokora je bilo to da će se takvom zakonskom praksom otvoriti Pandorina kutija te će za svaki problem dovoljno velikog gospodarskog subjekta biti prizivana država da uđe u kontrolu. Kao što vidimo, to se već događa, pa iako Uljanik ne zadovoljava uvjete Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za RH a.k.a lex Agrokor, ipak se pokušava proširiti zakon dovoljno da država može preuzeti kontrolu.

Zakoni se ne mogu širiti i sužavati po potrebi, jer inače nisu ni potrebni. Ako se određeni zakon, i to jako specifičan, može prilagođavati od slučaja do slučaja, postavlja se pitanje koja je njegova svrha. To se ne može nazvati stabilnim pravnim sustavom, a stabilan pravni sustav je temelj zdravog i efikasnog gospodarstva.

Potrebna je uspostava dobrog stečajnog zakona koji bi omogućio poslovnim subjektima da i u slučaju nemogućnosti vraćanja dugova privremeno zamrznu svoje dugovanja do okončanja procesa restrukturiranja, a mogu se i dalje zaduživati pri čemu novi vjerovnici dobivaju prvenstvo naplate. Dakle, slično kao što je slučaj kod lex Agrokora, ali s krucijalnom razlikom da država ne preuzima kontrolu nad poslovanjem poslovnog subjekta, nego je to sami dužnik koji postaje "dužnik u posjedu". Takav zakon ima svaka razvijena država s efikasnim pravnim sustavom. To je sastavni dio zakona o bankrotu i sastavni dio pravnog poretka, ali takvi zakoni vrijede za sve poslovne subjekte, podjednako fizičke i pravne osobe. Znači, zahtjev za primjerenim zamrzavanjem dugova na određeni rok u kojem se ostavlja subjektu mogućnost da stabilizira poslovanje i pronađe nove izvore financiranja. Izbjegava se "soft nacionalizacija" tj. stavljanje privatnog poslovnog subjekta pod kontrolu države, a time i raznih interesnih skupina povezanih s državom.

Ali upravo su te interesne skupine koje kontroliraju državni aparat dovele do propasti Agrokora i propadanja brodogradilišta, što je u slučaju brodogradilišta stvorilo krug propadanja i subvencija. Porezni obveznici su do sada dovoljno financirali razne gubitaše, među kojima su brodogradilišta.

Kada brod tone, prvo što se radi je rješavanje nepotrebnog tereta. A Hrvatska tone već dugo vremena. Krajnje vrijeme je da se naš državni brod riješi nepotrebnog tereta da bi nastavio plutati i da bi postojala bar nekakva šansa za popravak oštećenja i postizanje stabilne plovidbe.