"S obzirom da je ranije objavljeno da su raskinuti ugovori o gradnji četiri broda, uz 30 milijuna eura koja se odnose na tzv. avansna jamstva, treba još dodatno uzeti u obzir da su za gradnju tih brodova uzimani financijski krediti koji su također dijelom pokriveni jamstvima. Dakle, govorimo o iznosu koji doseže razinu od gotovo 70 milijuna eura", rekao je Zdravko Marić, ministar financija RH, odgovarajući na novinarsko pitanje o vjerojatnosti da će porezni obveznici platiti Uljanikov kredit. Na pitanje aktiviraju li se jamstva i "sjedaju" li odmah na državni proračun, Marić je kazao da su jamstva po svojoj formi i samom pravnom izričaju u "mnogočemu bezuvjetna i plativa na prvi poziv".

Sad je valjda svakome jasno da je država "spasila" Uljanik, ali samo na dva mjeseca. Za dva mjeseca radnici Uljanik grupe opet će doći u Zagreb na Markov trg vrijeđati i tražiti plaće. Zašto i ne bi, kad su vidjeli da se isplati?

Uz svesrdnu podršku političara, i onih iz vlasti i onih iz oporbe, to i nije tako težak zadatak. Podsjetimo se kako je to slavodobitno izjavio premijer Andrej Plenković kad je država "riješila" Uljaniku kredit za plaće.

"Rekao sam da će plaće dobiti, to smo i ostvarili."

Za to da država pošto-poto riješi plaće radnicima u privatnoj korporaciji koja grca u dugovima i kojoj kupci otkazuju narudžbe najviše su se borili ministar gospodarstva Darko Horvat, SDP-ovci Davor Bernardić i Zlatko Komadina, IDS-ov gradonačelnik Pule Boris Miletić, HSS-ovac Krešo Beljak, živozidaš Ivan Pernar i mnogi drugi. Zamislite kako bi bilo kad bi političari trebali za svoje želje i odluke, koje se kasnije pokažu katastrofalnima za državni proračun, odgovarati iz vlastitog džepa. Bi li onda bili bar malo odgovorniji?

Nekako sam siguran, da je riječ o njihovom osobnom ulogu, da nitko od njih ne bi tražio spašavanje Uljanika. Recimo, da su oni osobno morali biti jamci, a ne država. Uvijek je lako busati se u prsa kako "pomažeš" tuđim novcem.

Sad bi bilo fer da tih 70 milijuna eura sjedne na račune političarima koji su tražili i odobrili ovo državno jamstvo. Neka im, recimo, svaki mjesec skida s plaće 15.000 kuna i taj bi novac bio isplaćen u roku desetak godina.

Da je to praksa, ne bi bilo kupovanja glasova novcem poreznih obveznika, Plenković sigurno ne bi tako olako davao obećanja o plaćama u privatnom sektoru niti bi se hvalio time, a oporba ne bi pritiskala s takvim suludim idejama. I imali bismo konačno slobodno tržište, na kojem kupci, a ne političari, odlučuju koja će kompanija prosperirati, a koja se treba mijenjati ili gasiti.