Piše: Mario Nakić
30.3.2019.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Piše: Mario Nakić
30.3.2019.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Boris Miletić, gradonačelnik Pule i predsjednik IDS-a jedan je od glavnih zagovornika beskonačnog bacanja novca poreznih obveznika kad je riječ o financiranju propalih privatnih poduzeća u Istri i Rijeci. Miletić svoj stav o Uljanik grupi nije promijenio ni nakon što je veći dio hrvatske javnosti shvatio da je riječ o najobičnijoj pljački koja traje već 20-ak godina, pa ni nakon što je DORH službeno pokrenuo istragu i policija obavila prva uhićenja. Uopće neću ulaziti u njegove privatne ekonomske ili političke interese u poslu države s Uljanikom, ali iz ideološkog aspekta ono što Miletić cijelo vrijeme zagovara je korporatizam. To je isprepletenost države i privatnih korporacija (kao što je Uljanik grupa). Takav ekonomski sustav svijetu je predstavio Benito Mussolini u fašističkoj Italiji 1925. godine.
Miletić ne odustaje od takve politike pa sad optužuje državno vodstvo za "guranje Uljanika u stečaj" iako je jasno da ga nitko "ne gura u stečaj". Da nije bilo državne pomoći, Uljanik bi još davno otišao u stečaj silom tržišta, odnosno voljom potrošača.
Kaže kako je 1970-ih u Uljaniku bilo zaposleno "oko 15.000 ljudi", što je vjerojatno točno, ali ne govori ništa o tome je li takvo poslovanje bilo ekonomski i tržišno opravdano. Poznato je, naime, a to je potvrdio i New York Times 1980-ih, da su u bivšoj državi zapošljavani ljudi bez ekonomske opravdanosti, najčešće na izmišljena administrativna mjesta čak i u industrijskom sektoru. Zbog problema kalkulacije u socijalističkom sustavu do takvih nepravilnosti mora doći, a one nužno dovode do propasti, siromaštva i u našem slučaju rata. Pozivanje na takvo poslovanje nije baš najpametnija ideja.
No, uzmimo čak da je Miletić u pravu i da su svih 15.000 zaposlenih u Uljaniku 1970-ih bili na ekonomski opravdanim radnim mjestima, da je to bila uspješna tvrtka. Što s time? I švedski Saab je nekoć bio velika i uspješna tvrtka, proizvodili su automobile za cijeli svijet i mlatili ogromne pare. Danas više ne proizvode. A što je tek s Pontiacom? Mogli bismo do sutra nabrajati strane tvrtke koje su nekoć bile velike, svjetski poznate i zapošljavale hrpu ljudi, a danas više ne postoje ili su smanjene na minimum. To je zato što se tržište mijenja, nije statično. Ono što je danas traženo i isplativo, možda već sutra neće biti. Poduzeća koja se nisu u stanju na vrijeme prilagoditi potrebama tržišta, ispadaju iz igre, a u isto vrijeme se stvaraju nova - ona koja zadovoljavaju nove potrebe tržišta. To je tako, i dobro je što je tako, jer samo takav dinamični sustav poduzetništva koje odgovara na potrebe tržišta može zadovoljiti zahtjeve za boljim životnim standardom potrošača.
A onda je rekao nešto što bi se moglo nazvati lošim pokušajem manipulacije ili zavaravanje javnosti. Miletić, naime, tvrdi da IDS nije nikada imao utjecaj na poslovanje Uljanika. Zanemarimo sad činjenicu da je većina direktora u Uljanik grupi izravno ili neizravno povezana s tom strankom. Miletić argumentira svoju tezu time da je udio jedinica lokalne samouprave u vlasništvu Uljanika 0,7 posto pa stoga, one ne mogu utjecati na njihovo odlučivanje. S druge strane, i sam naglašava da je udio države 25 posto te priznaje da su određene "političke opcije" na toj osnovi utjecale.
Možda je Miletić zaboravio da je IDS još donedavno sudjelovao u državnoj vlasti, kao dio koalicijske Kukuriku vlade u periodu od 2011. do 2015. godine. Upravo ta vlada je potpisala najviše državnih jamstava Uljaniku. S obzirom da je IDS danas najveći zagovornik nastavka takve politike, nemamo nikakvog razloga sumnjati da je upravo IDS, dok je bio u mogućnosti i sudjelovao u obnašanju državne vlasti, glavni krivac za tolika jamstva. Zamislite da vašoj privatnoj tvrtki država da jamstva za kredit od nekoliko milijardi kuna, koja potom spiskate. I nakon toga ljudi koji su obnašali vlast i koji podupiru takvu politiku izađu u javnost i mrtvo-hladno tvrde da oni nisu imali nikakvog utjecaja na vaše poslovanje. To je učinio Boris Miletić.