Amerika to napravi jednom u stotinu godina, a Hrvatska to radi non-stop.

Boris Miletić, predsjednik IDS-a i gradonačelnik Pule, usporedio je "bailout" američke autoindustrije krajem prošlog desetljeća s državnim potporama brodogradilištima u Hrvatskoj. Točnije, kada je Obama potrošio milijarde dolara na izvlačenje pojedinih američkih industrijskih divova 2009. godine, za Miletića je to "državna strategija" koja po njemu sada nedostaje Hrvatskoj jer je naša država "odustala od spašavanja strateške industrije brodogradilišta".

U toj izjavi ima jednostavno toliko neistina i logičkih pogrešaka da ne znam otkud da krenem. Američki predsjednici George W. Bush i Barack Obama intervenirali su u tržišta nekretnina, financijski sektor i autoindustriju u strahu od ekonomskog kolapsa, što je izazvalo dugogodišnju recesiju ne samo u SAD-u nego i većem dijelu ostatka zapadnog svijeta. Tome se tada usprotivilo 200 istaknutih američkih ekonomista koji su tvrdili da je to loš odgovor na ekonomsku krizu. Umjesto toga, ekonomisti su predlagali Bijeloj kući da država ukloni barijere koje koče ulaganje, zapošljavanje i trgovinu i tako pomogne da gospodarstvo ponovno stane na noge.

Obama ih nije poslušao nego je povećao potrošnju što je dovelo do udvostručenja američkog javnog duga. Američko gospodarstvo se oporavilo i nakon tri godine izašlo iz recesije, ali do 2015. participacija u radu bila je niža od pretkriznog razdoblja 2007. godine.

Ono što Amerika napravi jednom u 100 godina, Hrvatska radi non-stop. Državna intervencija u brodogradilišta nije se dogodila jednom (kao državna intervencija SAD-a u autoindustriju) nego traje još od bivše države, bez prekida. Hrvatska je s brodogradilištima u minusu preko 35 milijardi kuna (bit će u konačnici sigurno bar 40 mlrd. kn u minusu), a američka je država sa svojom autoindustrijom u plusu jer ona, izuzev nekoliko kriznih godina, posluje u dobitku dok je Uljanik grupa konstantno u minusu.

Dakle, usporedba je besmislena. Riječ je o klasičnom izvlačenju koje je u Hrvatskoj često i na desnici i na ljevici. Kad ostanu bez argumenta kojim bi poduprli neku besmislenu ili lošu politiku, ljudi traže primjer iz neke razvijene i uspješne zemlje koja je jednom u povijesti napravila neko sranje, samo da mogu reći: "Evo, i oni to rade." Ali to je vrlo loš cherry picking.

Na takav argument može se odgovoriti na stotinu načina. Na primjer, zašto da se ugledamo u Ameriku, što fali skandinavskim zemljama? One puštaju gubitaše da propadnu i izbjegavaju korporatizam.

Na isti način reagiraju konzervativci kad je riječ o vjeronauku u državnoj školi ili neradu nedjeljom, onda se odjednom sjete Njemačke i Austrije. A ja im onda kažem: OK, ako nam Njemačka i Austrija trebaju biti uzori kao primjeri idealne države, ja nemam ništa protiv, ali hajdemo onda prepisati SVE njihove zakone. Hoćemo li onda, poput Njemačke i Austrije, imati da porez Crkvi plaćaju samo njeni članovi? Hoćemo li i mi onda legalizirati prostituciju i gay brak kao što su to učinile Njemačka i Austrija? Onda kažu: "A ne, to nećemo, to nam ne odgovara".

Tako i Miletić. Želi li on da se ugledamo u Ameriku u njenom korporatizmu? OK, ali onda bi to značilo - jednom im država pomogne i sljedećih 100 godina neka šute. Ali hoćemo li onda prepisati i sve ostale zakone iz Amerike, uključujući njihov Prvi amandman koji štiti svaki govor, pa i neonaciste? Hoćemo li prepisati i američko zdravstvo, i njihovo radno zakonodavstvo? Nisam siguran da bi se Miletiću to svidjelo.

Zato, molim vas. Političari bi se trebali uozbiljiti jer riječ je o desetcima milijardi kuna poreznih obveznika. Nemojte u takve teme unositi djetinjaste argumente koji ne drže vodu. Počnite se ponašati u skladu s funkcijom koju obnašate ili je prepustite nekome sposobnijem.