Velike državne programe i bailoute započeo je njegov prethodnik George W. Bush, a Barack Obama nije skrenuo s njegovog puta, nego je još više povećao potrošnju.

U siječnju 2009. godine, tada novoizabrani predsjednik SAD-a Barack Obama na pitanje hoće li nastaviti program državnog spašavanja gospodarstva koje se našlo duboko u recesiji putem povećanja državne potrošnje, odgovorio je potvrdno:

"Ne postoji neslaganje da trebamo akciju naše vlade, plan oporavka koji će pomoći da se gospodarstvo ponovno pokrene."

Na tu izjavu, iz koje bi se moglo zaključiti kako postoji nekakav konsenzus među ekonomistima, odgovorio je Cato institut člankom u New York Timesu, naslovljenom: "Uz dužno poštovanje, gospodine Predsjedniče, to nije istina". Objavili su potpise 200 ekonomista, među kojima su i neki nobelovci, koji se ne slažu s idejom da će povećana državna potrošnja pomoći gospodarstvu u krizi:

"Usprkos izvještajima koji kažu da su svi ekonomisti sada kejnezijanci i da svi podupiremo velika povećanja državnih intervencija, mi dolje potpisani ne vjerujemo da je veća državna potrošnja način da se poboljša stanje u gospodarstvu. Veća državna potrošnja nije pomogla američkoj ekonomiji tijekom Hoovera i Roosevelta da izađe iz Velike depresije 1930-ih. Veća državna potrošnja nije riješila Japanov problem 'izgubljenog desetljeća' 1990-ih. Tako da je ovo trijumf nade nad iskustvom ako bismo vjerovali da će veća državna potrošnja pomoći SAD-u danas.

Da bi poboljšali stanje u gospodarstvu, političari se trebaju fokusirati na reforme koje uklanjaju barijere za rad, štednju, ulaganje i proizvodnju. Niži porezi i smanjenje državne potrošnje su najbolji načini da fiskalna politika pomogne gospodarskom rastu."

Naravno, Obama ih nije poslušao, već je nastavio Bushovim stopama. Kad je George W. Bush preuzeo upravljanje SAD-om 2001. godine, javni dug SAD-a iznosio je oko 5 bilijuna dolara. Nakon njegova dva mandata javni dug je udvostručen na 10 bilijuna. Bush je počeo s bailoutima banaka kroz parcijalnu nacionalizaciju, za što je SAD potrošio bilijune dolara (to je najviše utjecalo na povećanje javnog duga). Recesija je produbljena, a onda je i Obama učinio isto - s autoindustrijom.

Na kraju Obaminog mandata američki javni dug je udvostručen u odnosu na Busha i stajao je na gotovo 20 bilijuna dolara. Sva ta potrošnja nije pomogla da stopa participacije dođe na razinu prije recesije iz 2007. godine.

Recesija je kreirana zahvaljujući FED-u koji je povećao emitiranje novca između 2002. i 2008. godine za 40% nudeći ga s iznimno niskim kamatama. Banke su se pokušavale na sve moguće načine riješiti novca pa su dijelile kredite šakom i kapom, s niskim kamatama i po sniženim kriterijima. Cijene nekretnina su otišle u nebo. Kad je balon puknuo, mnogi vlasnici nekretnina su se našli na cesti jer nisu mogli otplaćivati kredit, a mnogi radnici bez posla jer su se gasile tvrtke.

Kao što je objašnjeno na stranicama Zaklade za ekonomsku edukaciju, država je u toj situaciji morala nešto učiniti da bi ispravila vlastite pogreške, ali povećanje potrošnje i spašavanje pojedinih subjekata na tržištu je najgora moguća opcija.

Američko gospodarstvo je 2010. izašlo iz recesije, ali se potpuno oporavilo tek 2015. godine. Nikada nije dobro kada država bira pobjednike i gubitnike na tržištu, bailouti pojedinih privatnih kompanija su užasan odgovor na ekonomsku krizu. Amerikanci to rade otprilike jednom u stotinu godina, a Hrvatska to radi non-stop.