Spuštanje zastava na pola koplja i paljenje svijeća zbog gašenja jedne firme koja je desetljećima trošila tuđi novac govori dosta o razini opće pismenosti.

Hrvatski narod pripada Balkanu i široj skupini južnoeuropskih naroda koje krasi jedna zajednička karakteristika - previše su emotivni. Naravno, emocije same po sebi nisu ništa loše i one su dio svakog čovjeka. Da nemamo emocija, bili bismo roboti, a nismo roboti. Svatko od nas ponekad reagira previše emotivno, to je ono kad nakon određene akcije čovjek razmisli pa shvati da je trebao drugačije.

Ali južnoeuropski narodi su posebno emotivni, u što Hrvati definitivno spadaju. Kod nas emocije lako prevladaju nad razumom, o čemu je pisala na ovom portalu lani kolegica Silvia Vidović u tekstu naslovljenom "Emotivnost - hrvatski brand ili najslabija točka?".

Simpatično je kad se naša pretjerana emotivnosti iskaže općom euforijom zbog nogometa ili sličnih nacionalnih uspjeha na sportskom planu, ali ista ta emotivnost nas kolektivno koči na ekonomskom planu; ne dozvoljava nam da stvari sagledamo racionalno, zdravorazumski, već zbog emocija ih vidimo izobličene i često donosimo pogrešne odluke i prosudbe.

Dobar dio medija koristi tu balkansku emotivnost u Hrvata pa još više produbljuje ekonomsku nepismenost, a o političarima da i ne govorim. Za njih je to kao el dorado. Teško biste u Švedskoj ili Danskoj mogli skupljati političke poene ili klikove na srcedrapajućim patetičnim tekstovima o propasti jedne firme koja je desetljećima živjela na račun države. Kod nas je to surova realnost.

Dio medija je ovih dana objavljivao takve stvari o Uljaniku, pri čemu prednjači RTL televizija. Vrhunac patetike je njihov tekst o pismu kćeri jednog sada već bivšeg radnika Uljanika, koja kaže: "Tata, ostavio si sebe u Uljaniku, a ostao bez ičega". Stvarno srcedrapajući naslov. Ali sagledajmo to malo realnije.



Nitko nije rođen da doživotno radi u jednom određenom poduzeću, pogotovo ako ono nije njegovo. Samo zato što ste trenutno zaposleni u nekoj firmi, ne znači da ste predodređeni za taj posao do mirovine. Radnik kada izgubi ili ostavi jedno radno mjesto, on nije ništa "izgubio" jer za svoj je posao bio plaćen. Primao je plaću. I nije "sebe ostavio tamo" samo zato što je firma propala. Ako je tamo zaista radio nešto korisno, onda vjerojatno zna nešto raditi, znači ima vještine, pa će se lako zaposliti negdje drugdje.

To vam je tako, firme se osnivaju, propadaju, osnivaju se nove; radnici se zapošljavaju, gube radna mjesta, pronalaze posao drugdje. Sve je to sasvim normalno i nema nikakvog razloga za patetiku. Tko je cvilio nad onih 200.000 radnika koji su u razdoblju od 2009. do 2012. ostali bez posla? Po čemu su radnici Uljanika posebni? Ah da, njihova firma je svo to vrijeme bila "pretplaćena" na javni novac, na novac drugih poreznih obveznika.

To je kao da imate, recimo, četvero djece, ali jedno od njih je s posebnim potrebama. Pa ćete mu posvetiti više pažnje i na to ćete naučiti ostalu djecu. Kako budu rasla, od svoje ćete djece očekivati da usvajaju neke stvari i da postaju što samostalnija, ali uvijek ćete posebnu pažnju posvećivati onom jednom.

Samo što Uljanik nije firma s posebnim potrebama niti su njeni radnici retardirani da trebaju posebnu pomoć u odnosu na sve ostale porezne obveznike u ovoj zemlji. Stoga nema ama baš nikakvog razloga za ovakve scene. Hrvatska bi trebala slaviti propast Uljanika, taj bi datum trebao biti proglašen nacionalnim praznikom jer smo tog dana prestali bubati ogroman novac u jednu ogromnu vreću bez dna. Nažalost, nismo to prestali činiti zahvaljujući tome što su naši političari konačno shvatili da to nije dobar poslovni model, već zato što tako jednostavno više nije išlo i zato što smo, hvala Bogu, dio EU pa i iznad "popa ima pop" koji je rekao - dosta, drugovi.

Eto, recite to djeci, nemojte im pričati bajke o posebnoj industriji i radnicima s posebnim potrebama za koje bismo svi valjda trebali doživotno brinuti.