Jednog će dana neki povjesničar iz budućnosti, možda i u dokolici međuzvjezdanog putovanja, pisati o uzrocima propasti male Hrvatske. Nacije kojoj je bog, a možda ipak samo historijske silnice i geopolitika Ranog srednjeg vijeka, dodijelila ponajbolji komad ponajboljeg kontinenta, što naravno nije donijelo ništa dobrog, jer bogatstvo stvaraju ljudi, a ne zemlja, zrak i voda. Što mi ne kužimo niti nakon silnih stoljeća.

Strategija razvoja, koja je u našem slučaju zapravo strategija stagnacije i nazadovanja u odnosu na druge nekada slično razvijene nacije, svodi se na gomilanje i kopiranje loših stranih regulatornih rješenja. Kao što alkoholičar svaki dan ima novu izliku za opijanje, tako hrvatski našisti, transpartijski pokret koji upravlja državom, svaki dan imaju novi europski i svjetski uzor uvođenja restrikcija u poslovanje, veće oporezivanje, povećanja prava proračunskih cicača ili gomilanja uhljeba.

Naše je zakonodavstvo obični katalog ekonomske neslobode. Ne postoji bolji način da ga se opiše. Interesne skupine i političke stranke da bi se dodvorile sljedbi, nahranile stranačke uhljebe ili pogodovale kronistima neumorno pretražuju stranu legistativu i primjere iz prakse, i kopiraju samo one koji im odgovaraju.

Posljednji primjer je zahtjev zabrane rada nedjeljom. Eto, našli su blisku i prijateljsku Austriju i to im je ključni argument - gle kako austrijske blagajnice i radnici u autopraonicama nedjelju provode s obiteljima, moleći krunicu i nehajno s djecom igrajući čovječe ne ljuti se. Nekakav čudni amalgam Markićkinih lažnih konzervativaca i sindikalnih prodavača magle naumio je osloboditi hrvatskog radnika tog groznog kapitalističkog jarma.

Kada treba zagovarati povećanje minimalca, tu je bratska Irska sa soma i po’ eura prema kojoj naša crkavica izgleda smiješno. Kada treba povećati poreze uvijek se iz šešira izvadi Švedska sa svojim enormnim socijalnim davanjima. Kada se zagovaraju radnička prava, tu je Njemačka - ako može Švabo, možemo i mi. Kada u krizi umjesto rezanja proračuna on podivlja, vade se nekakvi New dealovi i primjeri iz pradavne povijesti.

Ono što našisti, pripadnici dominantne nacionalne ideologije ne shvaćaju ili se samo prave glupi, je da su te zemlje u mnogim drugim aspektima tržišnih sloboda liberalnije od Hrvatske. Cherry picking strategija po kojoj se iz svakog nacionalnog zakonodavstva i prakse uzimaju samo oni dijelovi koji odgovaraju našistima, neizbježno vodi u katastrofu koja se bez sumnje i događa. Uostalom, pogled na Indeks ekonomskih sloboda Zaklade Heritage ili bilo koju drugu svjetsku ljestvicu govori da su sve te zemlje, naši tobožnji uzori, neusporedivo ekonomski slobodnije od Hrvatske.

Da bismo zaustavili nacionalnu katastrofu, depopulaciju i ekonomsko zaostajanje, treba činiti upravo obratno. Kopirati strane primjere, a takvih je hvala bogu jako puno, u kojima se reže nepotrebna regulacija, u kojima se potiče gospodarstvo, u kojima se oslobađa tržište, što je ujedno i najbolja zaštita radničkih prava i zarade.

Kao što se i već spomenutom alkoholičaru treba odati priznanje na mašti i upornosti u traženju izlika za opijanje, tako se i ovisnicima o proračunu, ekonomskim analfabetima, ljudima kojima bi trebalo oduzet poslovnu sposobnost zbog psihičke neubrojivosti i naravno sveprisutnoj političkoj i gospodarskoj mafiji, treba odati priznanje za neumorno uništavanje zemlje.

Možda će tek onaj povjesničar s početka priče s vremenskom distancom uspjeti analizirat prva tri desetljeća ove neuspjele nacije i pronaći na stotine primjera nametanja ekonomske neslobode koji bi upropastili i puno bogatiju i razvijeniju državu. Kada bismo tu silnu energiju borbe za vlastite interese i ideologije iskoristili za nešto pametno, bili bismo, što bi Kolinda rekla - jedna od najrazvijenijih zemalja Europe.