Budući da je tema zabrane rada nedjeljom aktualna i dalje, evo još par stvari koje možda nismo, a trebali smo navesti.

Republika Hrvatska potpisnik je Konvencije 106 o tjednom odmoru u trgovini i uredima Međunarodne organizacije rada iz 1957. koja ne zahtijeva da tjedni dan odmora bude nedjelja, ali propisuje da se razdoblje tjednog odmora mora, kad god je to moguće, podudara s danom u tjednu koji je prema tradiciji ili običajima konkretne zemlje određen kao dan odmora, pri čemu se tradicije i običaji vjerskih manjina moraju, koliko je to moguće, poštivati.

Opće pravilo o nedjelji kao neradnom danu u Republici Hrvatskoj sadržano je u Zakonu o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima.

Zakonom o radu propisano je pravo radnika na tjedni odmor, koji radnik koristi nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi odnosno iza nje slijedi. Dakle, subotom, nedjeljom ili ponedjeljkom.

Ovo prethodno nabrojano, izuzev pojedinačnih ugovora o radu i eventualno kolektivnih ugovora, je cjelokupni normativni okvir u kojemu se regulira i spominje nedjelja kao eventualni neradni dan.

Naravno, zahtjev da nedjelja bude dan tjednog odmora nije apsolutan. Radnik i poslodavac mogu ugovoriti da to bude i neki drugi dan, osim subote ili ponedjeljka, pa je tako moguće da radnik ima slobodno npr. u srijedu, a da u nedjelju radi. Takvo stanje je barem trenutno.

Uz ranije spomenute odredbe valja istaknuti kako se Republika Hrvatska, među ostalim, obvezala poštivati tradicije i običaje pojedinih vjerskih manjina. Dakle, kako bi zabranili rad nedjeljom moramo uzimati u obzir da u Republici Hrvatskoj ne žive isključivo kršćani, već i druge osobe koja imaju vlastita uvjerenja, različita od onih koja su zastupljena kod većine.

Naravno, da bi društvena zajednica funkcionirala mora postojati kontinuirani rad javnih službi poput hitne medicinske pomoći, policije, vatrogasaca, sudstva itd. Dakle, ukoliko dođe do zabrane rada nedjeljom, pojedine osobe će uvijek biti privilegirane u odnosu na druge, budući da će zakonodavac uvijek ove ranije spomenute smatrati ključnima za normalno funkcioniranje ljudi u zajednici. Uostalom tome smo svjedočili ne tako davno, za vrijeme COVID krize, kada su čak i npr. novinari bili ti koji su privilegirano mogli iz Osijeka doći do Dubrovnika dok prosječni građanin nije mogao izaći niti iz vlastite županije, a kamoli na drugi kraj države.

Također, ne zaboravimo da se (barem u teoriji) gospodarski ustroj Republike Hrvatske Ustavom zasniva na poduzetničkoj i tržišnoj slobodi, kao i na pravu ljudi da rade. Ovo su jedne od ključnih premisa koje treba uzimati u obzir prije negoli se donosi zaključak o tome treba li država zabraniti rad nedjeljom ili ne.

Vlada RH ponovno razmatra uvođenje zabrane rada nedjeljom ponaprije zbog populističkih razloga, a sekundarno jer smatra kako poslodavci narušavaju prava radnika koji rade nedjeljom. No, zar nije ironično da država koja putem nadležnih ministarstava i javnopravnih tijela zapošljava liječnike, policajce, vatrogasce itd., a koji moraju raditi nedjeljom, predlaže zakon kako bi tobože zaštitila one radnike koji rade kod privatnih poslodavaca, ali ne predlaže istovremeno i zabranu rada radnika koje ona zapošljava? Zašto Vlada kao predlagatelj zakona ne smatra da je potrebno i zaštiti prava radnika koje upravo Republika Hrvatska zapošljava već takvu namjeru ima isključivo prema privatnim poslodavcima?

Zašto Vlada smatra da je država bolji poslodavac od privatnih poslodavaca pa da se tako navodno samo radnička prava krše kod privatnih poslodavaca, a ne kod radnika zaposlenih u javnom sektoru?

Zašto bi, dakle, država mogla zapošljavati nedjeljom, a privatni poslodavci ne? Uostalom, kakva je to zaštita prava onih radnika koji žele raditi nedjeljom?

Bit ću slobodan citirati dio iz Ustavne odluke kojom je već jednom bila ukinuta zabrana rada nedjeljom koju je zakonodavac uveo putem izmjena i dopuna Zakona o trgovini.

Prava radnika, koja su im zajamčena Ustavom, zakonom, drugim propisima i kolektivnim ugovorom, treba djelotvorno ostvarivati i štititi, ali se to može činiti različitim drugim sredstvima koja manje zadiru u poduzetničku slobodu trgovca no što se to čini zabranom rada njihovih prodavaonica nedjeljom.

Stoga je zakonsko propisivanje zabrane rada prodavaonicama nedjeljom nametnulo prekomjeran teret trgovcima na koje se ta zabrana odnosi, posebno u svjetlu okolnosti da su tom zabranom pogođeni i oni trgovci koji u cijelosti poštuju prava svojih zaposlenika, čime je poremećena ravnoteža između zaštite prava radnika u prodavaonicama i zaštite slobode poduzetništva trgovaca, sve u svjetlu ustavnog određenja da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.

Treba napomenuti kako će, kada sabor donese pojedine odredbe u vezi zabrane rada nedjeljom (a što vjerojatno hoće), brojne pravne i fizičke osobe podnijeti Ustavom sudu prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih odredbi s odredbama Ustava čime je vrlo izvjesno kako će Ustavni sud treći put ukinuti zabranu rada nedjeljom. Tim više što će u konkretnoj situaciji Ustavni sud morati uzeti u obzir da se zabrana rada nedjeljom donosi u vrijeme jako visoke inflacije, visokim cijenama energenata kao i ostalih proizvoda, a što sve znači da bi ljudi trebali više raditi kako bi mogli zaraditi što više, a ne manje, kako to predlagatelj zabrane rada nedjeljom smatra i to ponovno pod navodnom zaštitom prava radnika.

Zaključno, a kako je to i sam Ustavni sud naveo, zakonsko propisivanje zabrane rada prodavaonica nedjeljom nije nužno radi ostvarenja cilja koji se njime želi postići – zaštite prava radnika zaposlenih kod privatnih poslodavaca.