Ako išta treba zabraniti, treba zabraniti zabrane. Čim netko nekomu nešto zabrani, pogriješio je u startu. Ne treba se uopće misliti. Pogriješio je.

Ako nas je povijest ičemu dosad naučila, suština bi stala u jednu rečenicu: Zabrana ne može donijeti ništa dobro.

Ipak, nakon toliko godina borbe s komunizmom, netko se ovih dana u Hercegovini dosjetio zabraniti rad nedjeljom. I to u trenutku dok nas inflacija plaši skoro jednako kao Treći svjetski rat.

Katolici su oduševljeni po društvenim mrežama, pa i Bog je, na kraju krajeva, sedmi dan odmarao.

Što je onda pogrešno u danu za odmor?

Pogrešno bi za početak bilo da nečija religija osporava pravo nekoga drugoga na rad. Pogrešno je ne imati pravo na izbor.

Opravdano je, naravno, i nadasve poželjno dati radniku slobodan dan, ukoliko mu je potreban i traži ga. Međutim, što je s onima koji su voljni raditi nedjeljom?

Mnogo je onih kojim ta dnevnica nedjeljom pokriva mjesečne režije. Koji nedjelje ne provode ili ne mogu provoditi po restoranima. A restorani by the way - rade. Kao i kafići. Kao i portali koje čitate uz nedjeljnju kavu u tim kafićima, gdje konobari - rade. Kao i vatrogasci. Jer požari ne biraju dan. Zamislite da vatrogasci odluče ugasiti požar tek sutra, jer je danas, ipak, nedjelja.

Nema ništa loše u slobodnom danu, ukoliko firma/tvrtka/obrt ili bilo koji privatnik odluče da je to njihova politika rada. Svojom voljom, a ne nametnutom od strane institucija i pojedinaca koji su svakako jednako plaćeni, radili ili ne radili nedjeljom.

Da ljudi ne kupuju nedjeljom, trgovine svakako ne bi radile. Da ljudi ne voze nedjeljom, ni benzinske crpke ne bi radile. Da ljudi ne piju kave nedjeljom, kafići bi sigurno bili zatvoreni.

Stoga, umjesto skupljanja političkih bodova na katoličanstvu, bilo bi lijepo da u 21. stoljeću, godine Gospodnje 2022. ljudima dopuste pravo na izbor. I na rad. Jer, na kraju krajeva, u Bibliji samoj piše, čovjek je stvoren da radi.