Francuski ekonomist i autor Thomas Piketty postao je svjetski popularan 2013. godine zahvaljujući knjizi "Kapital u 21. stoljeću" koja se fokusirala na problem rasta materijalne nejednakosti. Riječ je o kritici slobodnog tržišta koja pokušava dokazati kako je potrebno veće oporezivanje bogatstva i kapitala da bi se smanjila nejednakost.

Pikettyjeva teza se temelji na tome da rast gospodarstva počiva prvenstveno na rastu bogatstva manjine, a da srednji sloj tone ili ne osjeća nikakav napredak budući da nema pravog mehanizma koji bi bolje preraspodijelio bogatstvo. Njegovu teoriju gotovo nijedan ozbiljan ekonomist nije shvatio ozbiljno. Institut IGM Forum pri Sveučilištu u Chicagu proveo je 2014. godine istraživanje o Pikettyjevoj teoriji pitavši vrhunske svjetske ekonomiste što misle o njoj.



Samo 3 posto vrhunskih ekonomista se slaže s Pikettyjevom tezom. 18 posto ih nije sigurno ili nema nikakvo mišljenje, a čak 80 posto njih se ne slažu ili čak "snažno ne slažu" s Pikettyjem. Riječ je o zbilja raznovrsnom uzorku, s obzirom da je IGM Forum stručna i svjetonazorski nepristrana organizacija koja okuplja i lijeve i konzervativne i liberalne ekonomiste.

Bez obzira na kritike struke, Pikettyjeva je knjiga postala bestseller. Mnogim je ljudima ona bila prvi doticaj sa stručnom ekonomskom literaturom. Novinari mnogih mainstream medija u svijetu su slavili ovo djelo u svojim recenzijama, a političari, osobito socijaldemokrati, su ga prigrlili. Njima je to bio samo dodatni poticaj za uvođenje većih poreza jer "bogate treba više oporezivati da bismo smanjili nejednakost". Bivši hrvatski premijer Zoran Milanović ga je isprehvalio rekavši da je "Kapital u 21. stoljeću" jedna od najboljih knjiga koje je u životu pročitao. Pozvao ga je u Hrvatsku, primio ga službeno, a na njegovo gostovanje su došli i drugi članovi tadašnje vlade iz redova SDP-a i HNS-a te poneki predstavnici oporbe (ORaH).



Iste godine kad je Milanović ugostio svoga ekonomskog gurua, Svjetski ekonomski forum je objavio rezultate istraživanja koji dokazuju da je Piketty bio apsolutno u krivu te da oduzimanje imovine od bogatih ne dovodi do smanjenja nejednakosti. "Samo pro-business politika, znači politika otvorena prema olakšavanju poslovanja, može podići životni standard i sigurnost prosječnog kućanstva." Do tog su zaključka došli nakon dvogodišnjeg istraživanja inspiriranog upravo Pikettyjevom knjigom, a proučavali su rast bogatstva u različitim dijelovima svijeta i njegovu korelaciju s ekonomskim politikama te oporezivanjem u isto vrijeme.

Međutim, Pikettyja demantira i današnja stvarnost. Jer da je on u pravu i da se bogatstvo akumulira samo kod određene manjine, onda ne bi bilo novopečenih milijunaša. A većina na Forbesovoj listi najbogatijih upravo su oni koji su sami postali bogati, a ne zahvaljujući nasljedstvu. Istraživanje u Velikoj Britaniji pokazuje da je među 1.000 najbogatijih Britanaca njih tri četvrtine ušlo na tu listu tek u ovom stoljeću. To znači da ih je isti broj u ovom stoljeću ispao s te liste. To znači da bogatstvo konstantno, i to vrlo brzo, mijenja vlasnike, da se ne zadržava "u jednoj obitelji" i da se itekako preraspoređuje, ali prirodnim putem, dakle to radi "nevidljiva ruka tržišta" baš kako je to opisao Adam Smith prije skoro 250 godina.

Piketty je, baš poput mnogih lijevih političara i populista, zaboravio činjenicu da tržište ne stoji, nego se konstantno mijenja. Ljudi kad čuju da nekolicina postotnih poena najbogatijih posjeduje veliki dio svjetskog bogatstva, misle da se radi o hrpi novca koji oni čuvaju negdje u kovčegu ili banci. Zapravo, riječ je velikom većinom o bogatstvu u dionicama, udjelima u kompanijama i korporacijama koje su aktivne na tržištu. To bogatstvo se mijenja na dnevnoj bazi, vrijednosti tih kompanija rastu i padaju, oni svoje udjele kupuju i prodaju. Bogatstvo je puno teže sačuvati nego zaraditi i baš zbog toga ne treba oporezivati nasljedstvo niti bogatstvo. Ljudima koji su uspjeli zaraditi puno treba skinuti kapu (naravno, pričam o onima koji su postali bogati na pošten način, a ne zahvaljujući korumpiranim političarima) i treba ih pustiti onda da taj novac dalje ulažu i otvaraju radna mjesta, budući da su već dokazali da to znaju. To je najbolji način - i jedini dokazan u praksi kao učinkovit - prirodne preraspodjele novca od bogatih prema siromašnijima i srednjem sloju.

Ljevičarska maštanja o svemogućoj državi koja bi trebala čarobnim štapićem učiniti svijet boljim u praksi se uvijek svode na prisilno kažnjavanje rada, stvaranja, ulaganja i zapošljavanja te završavaju jako loše. Zato trebamo pomoći onima koji još uvijek vjeruju u te bajke, da se educiraju i informiraju kako ne bi bili uteg razvoja i prosperiteta.