Ovo je priča o nekim lošim ljudima koji su prodali obraz za fotelju i nekim dobrim ljudima koji su si dopustili da ih namagarče.

Februarska revolucija - to bi bio najprikladniji naziv za skup 10-ak političkih stranaka koje su se u veljači okupile deklarativno protiv HDZ-a. Od početka je bilo jasno da je riječ o ljevičarskom skupu i da će na njemu prevladavati komunističke parole i ikonografija, ali usprkos tome, našle su se i stranke koje sebe, barem deklarativno, ne smatraju ljevicom, a htjele su u tome sudjelovati.

Ako se sjećate, taj su skup podržali gotovo svi nacionalni mediji. Osobno mislim da sam bio jedini koji je upozoravao da bilo koja politička opcija, koja se smatra liberalnom ili se barem ne smatra ljevicom, nema tamo što tražiti i da će za takve to biti političko samoubojstvo.

Bio je to najviše reklamiran i medijski najpraćeniji politički skup u povijesti RH, a na njega je došlo tek nekoliko tisuća ljudi. Usprkos tome, političari su bili strašno ponosni na sebe i nazvali su to uspjehom. Ovdje treba posebno izdvojiti političare iz stranke Centar i Fokus, jer to su parlamentarne stranke koje su imale potporu dijela liberalnog glasačkog tijela. Upozoravao sam ih da je to što rade kontraproduktivno u svakom smislu, ali oni su očito zaključili da će im to pomoći.

Dobili su dosta medijskog prostora, je li im to pomoglo u rejtingu pred izbore?

Prema mjesečnom HRT-ovom ispitivanju javnog mnijenja HRejting, krajem siječnja stranka Centar imala je potporu 1,9% ispitanika, a Fokus 1,6%. Netom nakon Februarske revolucije, rejting obje stranke značajno je pao - Centar na 1,2%, a Fokus na 1%. Mjesec dana kasnije - 20. ožujka - rejting im se nije (značajno) promijenio - Centar je ostao na 1,2%, a Fokus je napravio čak minimalni rast na 1,1%.

Kao što možemo vidjeti, kao što sam i predvidio - liberalnim strankama se nije isplatilo sudjelovanje u Februarskoj revoluciji. Usprkos maksimalnoj medijskoj podršci i prostoru koji su dobile zbog toga u medijima, glasačima se to očito nije pretjerano svidjelo. Na Februarskoj revoluciji profitirale su samo tri stranke - SDP, Možemo i HDZ. Liberali su najviše izgubili. Opet moram pitati - zar im je to trebalo? Da su poslušali struku i ostali doma, sad bi sigurno imali bar dvostruko veći rejting.

Za liberalne stranke bi bilo bolje da se od početka nisu miješale u tu podjelu "HDZ ili ljevica" jer je ona glupa i besmislena. Hrvatska nije u situaciji koja je toliko očajna da se pod svaku cijenu mora promijeniti stranka na vlasti i da bi bilo tko bio bolji. Svi znamo da to nije slučaj. HDZ je loš, Plenković je bahat, puno toga treba mijenjati - to sve stoji - ali ekonomsko stanje građana nije toliko loše da bi pristali na retoriku "ili HDZ ili Hrvatska". To je nerealna retorika, pogotovo za politike koje nisu ovisne o HDZ-u.

Nažalost, političari iz Centra i Fokusa to ne vide tako. Podlegli su medijskim forama i olako prihvatili ljevičarsku propagandu, točnije, upecali su se u nju. Ono što Dalija Orešković radi zadnjih godinu dana, sada odjednom isto slušamo i od Davora Nađija. Od priče o poreznim rasterećenjima, deregulacijama rada i gospodarstva, došao je do toga da ne može objaviti rečenicu bez HDZ-a. To je nekakva opsesija, kao virus koji kad jednom zahvati političara, on postaje paraliziran pa samo bunca "HDZ, HDZ, HDZ".

Za Centar (točnije bračni par Puljak) je jasno od početka da su činili sve da se prikrpaju SDP-u i tako dobiju dva mjesta na SDP-ovoj listi za Sabor. Njih nije briga za rejting njihove stranke, njima je samo do fotelja. To vam najbolje pokazuje objava Ivice Puljka, koji je nakon najave Zorana Milanovića da protuustavno ulazi u utrku za Sabor, brže-bolje potrčao napisati nešto da mu se uliže i pokaže svoju lojalnost. Možda to i ne bi bilo toliko čudno da taj isti Milanović nije još nedavno izvrijeđao njegovu suprugu, nazvavši ju samodopadnom narikačom. To je kao da te netko ošamari, a ti mu se nakon toga ulizuješ i pokušavaš mu pokazati koliko ga voliš.

Ima dosta životnih situacija koje mogu objasniti takvo stanje. Na primjer, žena koju muž tuče, prijavi ga policiji po tko zna koji put. Kad dođe u sudnicu da svjedoči protiv njega, odjednom se sjeti da je on ipak jako dobar prema njoj, da joj on nije to napravio i da se on za nju brine. I nasilnik je pušten na slobodu. To vam je taj slučaj, žrtva financijski ovisi o svome nasilniku, zato Puljku ne preostaje ništa drugo nego ulizivati se bullyju koji će mu prvom prilikom opet izvrijeđati ženu, a Puljak će mu opet reći "Oprosti, ja ti se divim".

Ne radi Puljak to zato što je pristojan ili zato što je dobar pa oprašta, nego zato što je bez obraza, karaktera i samopoštovanja. Bitna mu je samo politička fotelja, ništa više. Mislim, što očekivati od čovjeka koji je s 25 godina pjevao Poglavniku, a sada se busa u prsa antifašizmom? Čovjek se prilagođava.

Ukratko, sudbina Centra je da nestane. Bračni par Puljak će ostati vječno u politici (pokazali su da će učiniti sve za to), kao Mrak Taritaš, Beljak i Čačić. Ali probajte naći GLAS, HSS ili Reformiste u anketama - nema ih. To će se dogoditi i Centru. Ostat će tih dvoje vječnih političara - priljepaka SDP-u, koji će se pred svake izbore nekako valjda iskokošariti za poziciju na SDP-ovoj listi.

Kod Fokusa je stvar malo kompliciranija (iako ne puno). Njih mi je stvarno žao, zato što sam upoznao Davora Nađija i Darija Zurovca, mislim da su dobri i pametni ljudi, imaju viziju, razumiju ekonomiju jako dobro. Ozbiljno mislim da bi njih dvojica, da dobiju neke bitne funkcije u izvršnoj vlasti, bili u stanju napraviti jako dobre stvari za Hrvatsku.

Zato nikad neću moći shvatiti kako su uspjeli donijeti tako katastrofalne odluke u predizbornoj promidžbi vlastite stranke. Upozoravao sam Nađija pred Februarsku i netom nakon nje, nije htio slušati, bio je već zahvaćen HDZ-virusom i samo je buncao o HDZ-u. Kao da je zaboravio sve što je dotad znao. Odjednom, u njegovoj glavi, rušenje HDZ-a je viši cilj za koji vrijedi žrtvovati sve, pa i sebe. Čini se, a nadam se da griješim - da je to i postigao. Jer bez obzira kako ovi izbori završili, hoće li Duce uz pomoć Mosta i DP-a skinuti HDZ ili će ga Plenkimon nekako nadmudriti - Fokus je izgubio. I jedina nada za liberalnu opciju u Saboru je izgubljena.

Nađi tvrdi da je Fokus napustio Februarsku koaliciju "iz principa", ali mislim da nije iskren. Gdje su mu bili principi kad je organizirao skup s Radničkom frontom i Možemašima? Gdje su bili principi kad se s njima ponosno naslikavao i uzdizao šaku uz komunističke parole i zastave SSSR-a? Gdje su bili principi kad je pristao na koaliciju sa svim tim strankama?

Čak i nakon što je Duce najavio ulazak u utrku i kad je bilo već jasno da je to namjerni udar na ustavnopravni poredak RH, Nađi je slavodobitno objavio podršku Milanoviću napisavši "17.4. HDZ odlazi, rijeke pravde dolaze". Dva dana kasnije objavio je da Fokus izlazi iz koalicije "zbog principa". Što se dogodilo u ta dva dana da je Nađi našao neki princip koji dotad očito nije postojao? Imam svoje teorije i pretpostavljam da je taj princip naprosto to što im je SDP ponudio loše pozicije na listama (ili im uopće nije ponudio pozicije na listama), ali to možemo samo nagađati.

Fokus je sad u gadnom problemu. Nakon što se maksimalno kompromitirao komunističkim skupom i neprincipijelnom koalicijom, nakon što si je gotovo prepolovio rejting, sad bi trebao u mjesec dana pokušati ispraviti pogreške i nekako prijeći taj prag u barem jednoj izbornoj jedinici - i to samo da bi ponovio uspjeh od prošlih izbora, a premašivanje tog rezultata sad je ravno dobitku na lotu. Ne kažem da je nemoguće, ali nije ni pretjerano izgledno. Sljedeći mjesec mediji će biti puni objava o HDZ-u, Plenkoviću i Milanoviću. Bavit će se samo njima i neće biti prostora za male stranke. Možda bi sad najlakši ulazak u Sabor bio preko HDZ-ove liste, ali kako će s HDZ-om kad su zadnjih mjesec dana isključivo pljuvali po HDZ-u? Time bi praktički pljunuli sebi u usta. Možda bi ušli u Sabor, ali dugoročno bi si pokopali stranku.

Da su od početka, bez fige u džepu, radili na samostalnom izlasku na izbore, da nisu tražili kome će se prikrpati, da nisu previše pažnje davali izbornom inženjeringu, već da su konstantno radili na vlastitom programu i predstavljali ga javnosti - sad bi imali jako realne šanse. Naravno, i da se uopće nisu bavili HDZ-om. Ovako - boli me što to moram reći - ali sami su si krivi. Ne mogu si pomoći, jako mi je žao, iako znam da ih ne bih trebao žaliti ni 1% jer to realno ne zaslužuju.

Bila je to priča o dobrim ljudima koji ne znaju donositi hrabre i pametne političke odluke, već se vode načelom "kud svi tud i mali Mujo". U ovom slučaju, možda je prikladnija ona o skakanju u bunar. Samo što prvi koji su pozvali nisu skočili; u bunaru su završili oni koji su trčali za njima.