Umjesto lijepih vijesti o šarenim prvašićima na prvi dan škole, javnost je prožela tužna i realistična slika korumpirane države koja djeci s posebnim potrebama ne može osigurati asistenta, a manjak love potreban za troškove nastave žica se od ionako porezom preopterećenih roditelja. Sve bi to bilo kul da mi ovo ljeto nismo proveli u lovu na korumpirane ministre i njihove porezne kartice na kojima izgledaju kao top menadžeri, a zapravo su trula partijska kamarila koja u životu nije došla dalje od dizanja ruku za gazde.

Čast iznimkama koji su i ostvarili neku karijeru, no brzo su uvidjeli da se pošteni rad ne isplati pa su pobjegli na sigurnu državničku plaću. Kosti za glodanje koje se u međuvremenu bacaju narodu u stankama od lopovluka sve su obilnije i najčešće se ogledaju u temama vezanima uz naše istočne susjede. Kad čitaš diskurs ispod užarenih tema koje gotovo nikad nisu ekonomske, prilično si svjestan da smo mi još svjetlosnim godinama daleko od bilo kakve naprednjačke ili moralno odgovorne politike. Gotovo svi statistički podaci u koje se zagrebe su alarmantni i pozivaju na promptno djelovanje od strane onih koji su masno preplaćeni za svoje sjedenje u uredima punih savjetnika.

Dok rapidno pada broj državljana, mi se pripremamo na "vruću političku jesen" za koju točno ni ne znam po čemu bi bila vruća kad je ljeto bilo usijano aferama i krkanlucima od strane vladajućih. Već tradicionalno na scenu stupaju učitelji i profesori sa svojim zahtjevima, ali ne i obvezama, jerbo su nam i tu statistički podaci katastrofalni.

Umjesto da iz škole izlaze napredniji i spremniji na život, klinci izlaze s dijagnozama anksioznosti, depresije i ostalim psihološkim oboljenjima za koje smo krivi svi skupa kao društvo bez moralnih okvira u kojem se status dobiva jedino glađenjem nečijeg ega ili guzice, a dobar rad se konstantno prešućuje jer bi zlotvori na pozicijama onda bili suvišni.

Naš sustav jednostavno se ne zna boriti s ubrzanim tehnološkim napretkom i mnoštvom informacija gdje se djeci onda još i od strane sustava dekretima naređuje velika količina podataka koji im samo prolaze kroz glavu. Profesori su najtiši upravo kad se o tome krene govoriti, a zašto je to tako možda se ogleda u činjenici da ni sami nisu spremni na promjene već im je lakše "ne talasati" za plaću koja je s obzirom na realni sektor još uvijek dobra i sigurna.

Da se razumijemo, love u državi ima i to se vidi po enormnom povećanju proračuna iz godine u godinu, no, dok ste vi tražili neka prava niste se pitali kome će se para oteti i koliko će se činovnika prikrpati na grbu radnika i poduzetnika što je ujedno i uzrok vaših niskih primanja. Ovdje se dalje radi sve po starome i ako pitate po čemu bi ova država mogla biti poznata, odgovor je upravo po otporima da pokrenemo bilo kakvu promjenu u vlastitim glavama koje još iz prošlog sistema imaju fiksaciju na jaku korumpiranu državu.

O svemu tome već se pisalo, ali evo, nije zgoreg da se još malo trubi. Žalosno je živjeti u vremenu gdje se cijeli svijet ubrzano mijenja i bori s bolestima 21. stoljeća, a mi se kao žohar koprcamo na leđima i polako gasimo unatoč tome da su prije dvadesetak godina neki ljudi dali život za našu slobodu.

Ispričajte me zato ako ekonomsko uvijek stavljam ispred nacionalnog, jer da je narod sit, egotriperskim moćnicima iz politike više ne bi vjerovali.