Hrvatsku je u petak pogodila strašna tragedija kad je 19-godišnjak u osnovnoj školi ušao u razred i nožem napao učenike i učiteljicu, pri čemu je jedna sedmogodišnja učenica smrtno stradala, a učiteljica i još tri učenika su ozlijeđeni.

Cijela zemlja je u šoku. Takve strašne tragedije, pogotovo kad su žrtve djeca, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Mediji prenose izjave ogorčenih roditelja djece koja pohađaju školu u zagrebačkom naselju Prečko, gdje se zločin odigrao, i roditelji su, naravno, van sebe. Nije se teško s njima poistovjetiti jer nitko ne očekuje, kada ostavi malo dijete u vrtiću ili školi, da će tamo postati meta takvog bezobzirnog i krvoločnog napada.

Takve stvari se, međutim, mogu uvijek dogoditi. Ovo je vjerojatno teško prihvatiti, ali moramo. Ako je netko iz sustava (psihijatar koji je radio s počiniteljem ili netko drugi) napravio neki ozbiljan profesionalni propust, to se treba istražiti i procesuirati. Ali nema previše smisla tražiti krivce među ljudima koji nisu na to mogli utjecati.

Hrvatska je među najsigurnijim zemljama svijeta. Po godišnjoj stopi ubojstava i drugih nasilnih djela smo među 10 najsigurnijih zemalja u EU, 13 u Europi i 30 najsigurnijih u svijetu.

Ali nakon ovako užasnog incidenta mediji, njihovi stručnjaci i javnost upiru prstom u "sustav", hvataju se za činjenicu da je počinitelj imao psihičke probleme i pitaju zašto mu netko nije pomogao. Vjerujte, mnogi imaju psihičke probleme, ali skoro nikome neće pasti na pamet takvo nasilje. Čovjek je odrastao, ima 19 godina i počinio je to potpuno svjesno i planirano - to možemo znati po tome da je ciljano napao slabije od sebe, a učiteljica je stradala jer je stala pred njega i branila učenike.

Ta učiteljica zaslužuje sve moguće nagrade i lovorike jer je ona prava heroina. Ali nemojte tražiti izlike za počinitelja i kriviti nekakve kolektivističke imaginarne pojmove kao što su "država", "društvo", "sustav". Jer upravo na taj način šaljete poruku nekom budućem luđaku koji bi mogao pomisliti: "Gle, ako budem išao kod psihijatra, mogu raditi bilo što - nitko me neće kriviti, tražit će odgovorne u sustavu!".

Goran Vojković, kolumnist Indexa piše: "Država koja ne može jamčiti sigurnost djece u školama ne treba ni postojati".

Lijepo, čovjek signalizira vrline i pokušava se na taj način ulizati onom dijelu javnosti koje traži žrtveno janje u "sustavu". Ali budući da ja nisam ljubitelj besmislene patetike, pokušao sam naći smisao u tome što Vojković kazuje i došao do zaključka da bi onda trebalo ukinuti svaku državu.

Ranije ove godine, slična tragedija pogodila je Finsku kad je u njihovoj školi učenik vatrenim oružjem napao svoje kolege, neke je i usmrtio. Finsko školstvo je već godinama na glasu kao najbolje u svijetu, a ni finska država - novinari će se s ovim sigurno složiti - nije za baciti. Štoviše, po raznim mjerenjima Finska spada među top 5 država u svijetu - od kvalitete javnog sektora do mira i sigurnosti.

Pa ipak, uz takav sustav i takvu državu, to im se, nažalost, dogodilo. I nitko ne može jamčiti da se neće ponoviti.

Mogao bih nabrajati slične primjere do sutra, ali mislim da nije potrebno - shvatili ste poantu: država nam ne može jamčiti ništa osim da ćemo odgovarati za nedjela koja počinimo. To bi, zapravo, trebao biti temeljni zadatak države, ali po medijima ovih dana to nitko ne bi rekao.

Nitko se od tih stručnjaka nije pitao, recimo, zašto su po našem zakonu kazne za nasilnike tako blage. Imali smo slučaj kad je čovjek ubio dvije osobe iz čista mira ("da vidim kako to izgleda" - njegovim riječima) i dobio 12 godina zatvora. Morao je pobjeći iz zatvora i ubiti policajca da bi dobio 20 godina. Takav u SAD-u ne bi više izašao iz zatvora, a kod nas će za par godina biti na slobodi i tko zna što onda možemo očekivati. Jer uz ovakvo kažnjavanje najtežih nasilnih djela, čovjek bi mogao ubiti još 10 ljudi tijekom svoga životnog vijeka.

I nije to slučaj samo kod ubojstava, svako nasilno djelo je u našem zakonu i pravosuđu jako blago tretirano - počevši od fizičkog napada, silovanja, premlaćivanja pa nadalje. Možda bi postrožavanje kazni za nasilje urodilo plodom da se potencijalni počinitelji malo urazume.

Žarko Puhovski, sveznadar koji valjda spava u prostorijama N1 televizije, ima pametniju ideju. On za zločin krivi videoigrice. Kaže: "Do doručka ubiju 30 likova na ekranu pa se navikavaju da je smrt dio igre".

Moram opet ponoviti da u Hrvatskoj nema "epidemije nasilja" među djecom i mladima. Ovaj konkretni slučaj sigurno nema nikakve veze s videoigrom. Ali Puhovski, kad već želi filozofirati na tu temu i tražiti nove krivce, onda bi se morao zapitati i koliko je on tome pridonio. Ipak je on već desetljećima svakodnevno na malim ekranima i po svim portalima, komentira svaki prdež. Takvi ljudi, koje nismo birali da nam budu influenseri, već su se sami nametnuli i uz pomoć prijatelja u medijima, valjda i oni trebaju snositi svoj dio odgovornosti za svaku anomaliju ovog društva.

Konačno, moram spomenuti i one koji su prije tri-četiri godine šizili po društvenim mrežama na djecu i mlade koji izlaze, pokušavaju se zabaviti, krše lockdown i druge mjere, idu na zabranjene zabave, ne nose maske... Jer sada ti isti ljudi iskazuju svoje vrline na društvenim mrežama tobože žaleći zbog lošeg mentalnog stanja djece i mladih.

No, sad je kasno za to. Bilo kakva medijska histerija neće nikome pomoći niti će učiniti škole sigurnijima. Država nije svemoguća i nemojte tražiti od nje da bude. Takvi zahtjevi mogu završiti stvarno distopijski. Moramo se naučiti nositi s tragedijama i prihvatiti da se one, unatoč svakom oprezu, svejedno mogu dogoditi.