Slab odaziv na lokalne izbore (ukupno na nacionalnoj razini 44 posto, ali u mnogim ključnim gradovima ona je ispod 40 posto) pokazuje da Hrvatska ima dubinski problem s demokracijom koji dolazi s dna, s najlokalnije razine. Mnogi komentatori su požurili okriviti birače zbog navodne nezainteresiranosti, ali to može biti rezultat tek površne analize problema. Dubljim uvidom moramo doći do zaključka kako nisu krivi sami birači nego očito slaba ili nikakva ponuda.

Kako može doći do slabe ili nikakve ponude na izborima koji bi po svojoj definiciji trebali biti slobodni? Građani Hrvatske većim dijelom nisu zadovoljni političkim stanjem u zemlji ni u svojoj lokalnoj sredini, to je činjenica koja se konstantno dokazuje i kroz ankete i kroz javne rasprave u medijima i na društvenim mrežama. Pa opet, kad dođu izbori na kojima bi imali priliku to promijeniti, oni u većem broju ne izađu. Znači da im nitko nije ponudio dovoljno dobru viziju budućnosti koja bi ih privukla na izbore.

Opet, po nekakvom zakonu ponude i potražnje, koji je na slobodnom tržištu nepobitan, morala bi se pojaviti ponuda koja zadovoljava očitu potražnju. Te ponude nema. To bi nas trebalo dovesti do sljedećeg logičnog zaključka - tržište možda nije slobodno. Jer zaista, jedini način da potražnja za nečim postoji, ali ponuda se ne pojavljuje, može biti ako je neka viša sila učinila sve da spriječi pojavu takve ponude.

Kako bi se u našem društvu moglo spriječiti funkcioniranje slobodnotržišnih zakona na tržištu političkih ideja? Pogledajmo malo kako funkcionira država od vrha, pa onda i jedinice lokalne samouprave.

Država i jedinice lokalne samouprave imaju dosta instrumenata za sprječavanje slobodnog tržišta političkih ideja, pogotovo u manjim sredinama. Klasični instrument je uhljebljivanje koje se u ovoj zemlji obilato koristi u političke svrhe. Uhljebljivanje, razne novčane pomoći, a u siromašnijim dijelovima zemlje je i privatni sektor čvrsto vezan za politiku. Ne možemo kriviti privatnika koji shvaća da je u njegovoj sredini najveća koncentracija novca upravo u jedinici lokalne samouprave pa mu se nikako neće isplatiti zamjerati lokalnim vlastima. Izgubio bi dobar dio svojih poslova i to bi ga u konačnici možda natjeralo i na zatvaranje biznisa.

Pogledajte tko su pretežno bili kandidati za gradonačelnike, župane i općinske načelnike na jučerašnjim izborima i vidjet ćete da je u ogromnoj mjeri riječ o javnim službenicima. Nema radnika u privatnom sektoru, a još manje je poduzetnika. To nije slučaj u bogatijim zemljama gdje je politika često vrhunac djelovanja onih koji su se prethodno dokazali kao uspješni poduzetnici i biznismeni. Zašto kod nas nije tako? Zar Hrvati ne bi glasali za nekoga tko se već dokazao u njihovoj lokalnoj sredini kao poslodavac stotina ljudi i netko tko podiže cijeli kraj? Naravno da bi. Zar ti naši poduzetnici ne bi htjeli okruniti svoju karijeru političkom funkcijom na čelu svoga grada ili općine? U velikoj većini slučajeva, mislim da je odgovor na oba pitanja - naravno da bi. Ali ima jedan drugi problem koji je baš za Hrvatsku specifičan - strah.

Ovo pišem bez imalo pretjerivanja. Razgovarao sam s brojnim uspješnim poduzetnicima u manjim slavonskim sredinama i pitao sam ih zašto se ne bi kandidirali na lokalnim izborima kao nezavisni ili ispred neke manje stranke centra, a s obzirom na svoju reputaciju imali bi realnih šansi uzdrmati status quo i pobijediti dugogodišnju vlast HDZ-a ili SDP-a u svome mjestu. Ne, ne žele ni čuti. Iako će to malo tko priznati direktno, ljudi su svjesni da im je bolje biti u dobrim odnosima s lokalnim vlastima i ne zamjerati im se jer bi mogli upasti u velike probleme. Nijedan poduzetnik ne želi da se njegova firma nađe na meti državnih institucija i medija koji su plaćeni iz lokalnog proračuna. Zaključuju da im je bolje imati posla i raditi sa svima nego dobiti hrpu problema. Jer privatni poduzetnici ovise o svome biznisu i radu, o mogućnosti plasmana svojih proizvoda i usluga. Javni službenici su, s druge strane, zaštićeni zakonom i na sve moguće načine. Njima je kudikamo lakše eksponirati se politički, pa i izazvati vlast.

Tako na neki način vlasti održavaju status quo. Tako dobivamo da male sredine u kojima je prosječna plaća daleko ispod nacionalnog prosjeka nema izazivača na lokalnim izborima. Na prvi pogled izgleda kao da je svima super i nitko ne bi ništa promijenio. U stvarnosti, iza toga krije se puno dublji problem koji treba početi adresirati.

Možda će netko pitati: dobro, a koje bi bilo rješenje? Uvijek postoji rješenje. U ovom slučaju, to bi bilo značajno smanjenje financiranja jedinica lokalne samouprave, odnosno potpuno im ograničiti financiranje na porez koji prikupe na svome području. Da jedinice lokalne samouprave ne barataju tolikim sredstvima da mogu kupovati medije i glasove razbacujući se novcem poreznih obveznika, mogućnosti pritiska vlasti na slobodu kandidiranja bile bi svedene na minimum, možda čak i potpuno suzbijene. Tek tada bismo dobili pravo slobodno tržište političkih ideja i pravednu demokratsku utakmicu - pa neka pobijedi najbolji (ili najbolja).