Čuli ste frazu "pravedna plaća"? Ono, "radnik bi trebao primati pravednu plaću". Tu frazu "pravedna plaća" u javnom diskursu koriste kritičari kapitalizma kad zazivaju intervenciju države ili u obranu državno propisanog minimalca.

Zagovornici "pravedne plaće" uglavnom su ljudi koji nikad nisu nikoga zaposlili i nekome isplatili plaću, radi se o ljudima iz javnog sektora, sindikalistima s peteroznamenkastom plaćom, političarima ili predstavnicima crkve. Svi redom koriste taj pojam radi jeftinog populizma, a nitko od njih vam neće znati reći koliko ta pravedna plaća zapravo treba iznositi.

Koliko onda iznosi pravedna plaća, može li to itko utvrditi? Da.

Ona iznosi točno onoliko koliko piše u ugovoru o radu koji su potpisali radnik i poslodavac. To je bruto iznos koji su prilikom dogovaranja uvjeta rada dobrovoljno usuglasile obje strane. Poslodavac traži djelatnika koji će mu odraditi što bolji i kvalitetniji posao po što povoljnijoj cijeni, a radnik traži poslodavca koji će mu ponuditi što veću plaću za što manje rada. Dakle, obojica gledaju vlastiti interes, što je normalno, i onaj iznos na koji pristanu može se smatrati najpravednijim.

Međutim, onda u igru ulijeće država koja kaže - radniku uzeti od plaće 40 posto i dati meni. Dakle, radnik bi dobio svoju poštenu plaću da mu država ne uzme 40% od one dogovorene sume koja stoji u ugovoru. Dogovorena plaća je pravedna, ali isplaćeni iznos nije pravedan, ne zbog poslodavca, već zbog države.

E, ali sad dolaze naši antikapitalisti, salonski ljevičari koji nikada nisu bili na tržištu niti u situaciji da zarade svoju plaću, s pitanjem: a što ako je radnik "primoran" potpisati ugovor koji nije u njegovom interesu ili ako je "primoran", da bi prehranio obitelj i preživio, raditi prekovremene i biti izrabljivan za premalu plaću? U tom trenutku svi se oni redovito hvataju istog primjera - znate već - "blagajnice u Konzumu koje jadne rade prekovremeno za 2.500 kuna".

Prvo, nitko nije prisiljen ni na što. To kukanje nad blagajnicama u trgovačkom centru samo pokazuje koliki ova nacija ima fetiš na shopping, ništa više. Hrvatima je blagajnica u trgovačkom centru postala sinonim za radnika! Gdje su ona dobra, stara socijalistička vremena kad je rad predstavljao rudar pa onda radnik u željezari, pa radnica u tekstilnoj industriji...Kako smo stigli do trgovačkog centra? Pitam se što će biti kad za par godina to radno mjesto potpuno nestane jer će ga, jebiga, zamijeniti roboti. Tko će onda biti izrabljivan u očima naših bogatih dušebrižnika?

U svakom slučaju, oni polaze od pretpostavke da je svaki poslodavac ultrabogataš kojem novac pada s neba i stvar je njegove dobre volje koliku će plaću isplaćivati radnicima. Istina, Todorić je uistinu dobivao od države novca koliko je poželio, ali takav tretman, vjerujte, nemaju drugi poduzetnici. Ako mi ne vjerujete, probajte pokrenuti neki posao pa ćete se uvjeriti. Dalje, polaze od pretpostavke da je radnik glup. Da je radnik nesposobni idiot koji ne zna što je za njega samoga dobro i što je u njegovom interesu pa će automatski pristati na sve što mu se ponudi. Ukratko, naši antikapitalisti imaju idealnu viziju poduzetnika i užasnu viziju radnika.

Ne postoji način da državna intervencija poboljša uvjete rada za radnika ili natjera poslodavca da isplaćuje radnicima veću plaću od dogovorene. Mnoge države postavljaju minimalni prag, minimalac ispod kojeg poslodavac ne smije isplaćivati radnike, ali u tom slučaju iz radnog stroja automatski ispadaju svi radnici koji ne mogu zaraditi taj iznos. Oni gube posao, a s obzirom da im je država zabranila ulazak u tržište rada, ne mogu niti steći iskustvo kako bi poboljšali svoju situaciju i povećali cijenu svoga rada. Na taj način država direktno ugrožava one najranjivije.

Treba reći isto tako da visina plaće nije nešto što se jednom odredi i takvu plaću primaš do kraja života. To je bio sistem u socijalizmu, tako je i danas u državnim službama, ali realni sektor funkcionira drugačije. S obzirom da visina radnikove plaće direktno ovisi o rezultatima prodaje proizvoda ili usluga, a oni pak ovise o učincima njegovog rada, što bude više poboljšavao i usavršavao svoj rad, imat će i veće šanse tražiti bolje uvjete i veću plaću. Ukoliko mu poslodavac ne bude htio udovoljiti njegovim zahtjevima, radnik može dati otkaz i prijeći kod drugog poslodavca koji će biti sretan da ga primi i na taj način zada udarac konkurenciji. Tako funkcionira tržište i to je jedini način kako radnici mogu povećati svoja primanja.