Skandinavske zemlje djeluju poput lanca. Kada jedna vlada učini nešto smjelo i obećavajuće, onda odmah i druge susjedne države učine isto. To je konkurentnost i ona rezultira prosperitetom.

Švedska je poznata po otvorenosti, darežljivosti i socijalnoj državi. Ali u isto vrijeme, riječ je o najjačoj pro-business ekonomiji u Europi koja je dovela do toga da 2015. ova zemlja bude proglašena za europski centar uspješnih start-upova i razvoja novih tehnologija, ispred Njemačke, Francuske i drugih zemalja na kontinentu. Tu titulu Švedska nosi i danas.

Šire područje Stockholma ima drugi najveći broj hi-tech kompanija koje ostvaruju dobit iznad milijardu dolara godišnje po stanovniku, odmah iza Silicijske doline u SAD-u. Istraživanje OECD-a 2017. godine došlo je do zaključka da Stockholm producira iznimno visok broj novih poduzeća svake godine s visokom vjerojatnošću uspjeha.

Kako se to dogodilo? Usprkos činjenici da Šveđani plaćaju visoke poreze (PDV je 25 posto kao u Hrvatskoj - jedan od najvećih na svijetu, a porez na dohodak je veći od hrvatskog - pogotovo za one s najvišim primanjima koji plaćaju preko 50 posto), Švedska je usvojila pro-business politiku 1990-ih godina i konstantno provodi reforme gospodarstva i socijalne države koje idu u tom smjeru.

Korporativni porez (ili porez na dobit) iznosio je do 1990. godine čak 60 posto, a porez na dohodak je išao do 105 posto. Koliko je takva politika širenja socijalne države nauštrb poduzetništva bila pogubna za ekonomiju, pokazuje činjenica da je godišnja inflacija prešla 15 posto, plaće godinama nisu rasle, a nijedna nova značajna kompanija nije se iznjedrila u periodu od 1965. do 1995. godine. Trideset godina stagnacije koja je prijetila potpunim urušavanjem države. Šveđani su shvatili da moraju napraviti drastične promjene te su početkom 1990-ih, nakon dugogodišnje vladavine Socijaldemokrata, izabrali desni blok (liberale i konzervativce) koji je obećavao preporod.

Otad je uvedeno mnogo značajnih promjena. Porez na dohodak je prepolovljen (iako je još uvijek previsok), a porez na dobit postupno smanjivan od 1992. do 2008. do 29 posto. Provedene su i značajne reforme u mirovinskom, zdravstvenom i obrazovnom sustavu, i to na način da je omogućena konkurencija privatnog sektora unutar javnih programa. Uklonjena je masa regulacija u poslovanju i Zakonu o radu, gdje je odgovornost prebačena s države na dogovor između poslodavaca i sindikata. I najvažnije, male tvrtke u početku rada oslobođene su većine davanja državi.

Uspoređivao sam danas promjene u stopi poreza na dobit među europskim zemljama i došao do zaključka da su tijekom zadnjih 10 godina najveće rezove napravile skandinavske zemlje. Švedska je bila predvodnica ovog trenda koji su ubrzo, zbog konkurentnosti, slijedile i Finska, Danska i Norveška.

Za to je najzaslužniji Frederik Reinfeldt, bivši lider Umjerene stranke koji je bio švedski premijer dva mandata - od 2006. do 2014. godine. Osebujan političar koji će biti zapamćen po nekoliko bitnih stvari. On je reformirao vlastitu stranku koja je dotad bila okrenuta više desno. On je Umjerenjake učinio "umjerenijima", tj. okrenuo ih je prema centru promijenivši retoriku. Nije zagovarao nagle i bolne rezove kojih su se mnogi u Švedskoj bojali, već je usvojio princip postupnog smanjenja državne potrošnje i poreza. Zbog toga su ga neki pripadnici njegove stranke prozvali da ide na ruku ljevici, a Socijaldemokrati su ga optuživali da je ustvari "klasični konzervativac koji glumi liberala" i da su njegove stvarne namjere "uništenja socijalne države po kojoj je Švedska poznata u svijetu".



Ali birači su prihvatili njegov program jer se bazirao na gospodarskom rastu i potrebi da se poveća poduzetnička aktivnost. Obećao je da će smanjiti nezaposlenost, što mu je i uspjelo, zbog čega je ponovno izabran i tako postao prvi premijer desnog bloka koji je osvojio dva mandata još otkad su žene dobile pravo glasa (znači, od 1921. godine). Desničari će ga ipak pamtiti po njegovoj iznimno liberalnoj politici otvorenih granica i pro-imigrantskim izjavama, poput one da se "ne trebaju imigranti prilagoditi Šveđanima nego Šveđani imigrantima". U Hrvatskoj je nezamislivo da neki političar tako nešto izjavi, a pogotovo premijer desne vlade. Mislim da bi ga njegovi birači ovdje pojeli.

No, to je Švedska. Ona je jedinstvena po mnogočemu. Reinfeldt je za ovu priču bitan po čvrstoj volji da se obračuna s korporativnim porezom. "Svaki porez je loš, ali korporativni porez nam nanosi najveću štetu" - sve je rečeno. Njegova je vlada prvo smanjila 2008. godine porez na dobit s 29 na 26,3 posto, a potom 2012. donijela još veći plan za smanjenje na 22 posto.





Kritičari su tvrdili da će ovakav porezni rez biti poguban za švedski državni proračun jer su predviđali gubitak od 20-ak milijardi američkih dolara godišnje. Prve dvije godine to se i dogodilo, ali već 2014. sve se isplatilo jer je porezni prihod u državnom proračunu - unatoč činjenici da nijedan porez nije u međuvremenu uvećan - podigao iznad razine iz 2012. godine, a do danas je povećan za 20-ak milijardi dolara u odnosu na razdoblje prije poreznih rezova.



Kad je Reinfeldt smanjio porez na dobit, to je izazvalo paniku u vladama drugih skandinavskih zemalja. Sve osim tradicionalne oaze Islanda imale su dotad poreznu stopu na oko 30 posto. Postalo im je jasno da firme mogu seliti i tako glasati nogama, što redovito i čine - idu tamo gdje će ih država manje kažnjavati za uspjeh. Finska liberalna vlada je odmah reagirala donijevši odluku o postupnom smanjenju korporativnog poreza, svake godine za jedan postotni poen. A onda se i Danska, gdje su tada vladali Socijaldemokrati, našla prozvanom.

Danska premijerka Helle Thorning-Schmidt brzo je naručila sastavljanje šireg plana kojem je cilj otvaranje stotina tisuća novih radnih mjesta u privatnom sektoru, a taj plan je uključio i smanjenje poreza na dobit na 22 posto - tijekom sljedeće tri godine.



Morala se opravdavati vlastitoj stranci, ali imala je dobre argumente: švedska produktivnost rasla je tijekom prethodnih godina za 4 posto godišnje, a danska samo 1,5 posto. Morali su i socijaldemokrati usvojiti pro-business politiku.

Norveški socijaldemokrati su se u početku odupirali trendu, ali kad je naftna kriza pogodila sve zemlje koje uvelike ovise o prodaji nafte, na izborima je došlo do promjene vlasti. Desna vlada (liberali i konzervativci) odmah je po preuzimanju vlasti 2014. godine snizila porez na dobit i to je nastavila činiti svake godine postupno da bi danas i u Norveškoj stopa bila na 22 posto.

U Švedskoj se u međuvremenu vlast promijenila, ali ni nova socijaldemokratska vlada nije htjela mijenjati pro-business politiku pa je prošle godine još malo smanjila korporativni porez, za 0,5 postotnih poena, na 21,5 posto.

Skandinavske zemlje imaju i dalje viši porez na dobit od Hrvatske (gdje on iznosi 18 posto za tvrtke koje ostvaruju dobit veću od milijun kuna, a za ostale 12 posto), ali u ukupnom poreznom opterećenju Hrvatska je gora od njih. Primjerice, u Švedskoj se usluge javnog zdravstva većim dijelom plaćaju od PDV-a i poreza na dohodak i dobit, nema posebnog obaveznog zdravstvenog doprinosa koji u Hrvatskoj iznosi 16,5 posto, a obavezni dio mirovinskog osiguranja im je znatno niži od hrvatskog gdje iznosi 15 posto.

U ovoj priči je bitno pokazati kako konkurentnost među različitim državama čini sve njih boljima i lakšima za poslovanje. Švedska je prvo postala najviše business-friendly država u Europi, a tek onda europski centar uspješnih startupova.