Već smo navikli da pred svake izbore političke stranke obećavaju otvaranje tisuća novih radnih mjesta, a znamo kako to izgleda nakon izbora. Ove su godine neki ostali pri starim forama, samo su brojke udvostručili, a našli su se i oni malo "inovativniji" i maštovitiji s egzotičnijim idejama.

Kad bi se one sprovele u djelo, tako kako obećavaju, morali bismo mijenjati Ustav i postati totalitarna socijalistička država s državom koja nam daje radna mjesta i blagostanje. Kako to blagostanje u konačnici izgleda, najbolje možete vidjeti na primjeru današnje Venezuele.

1. Država će zaposliti još 200.000 ljudi (Jedina opcija)

Taman kad pomislimo da nas Ivan Lovrinović, inače doktor ekonomije ne može još više iznenaditi, njemu nekako i to pođe za rukom. Rješenje nezaposlenosti vidi u masovnom državnom zapošljavanju radno sposobnih ljudi - i to njih čak 200 tisuća. Mjesečna plaća, kaže, 3.500 kuna neto. Super! Odmah se prijavljujem. Što ću raditi? Nije ni bitno, bitno je samo da sam zaposlen.:) Uz svu nelogičnost koju ovakve ideje nose sa sobom, postavlja se i pitanje kako planira tako nisku plaću isplaćivati jadnim radnicima kad su njegovi koalicijski partneri iz Živog zida najavili da će podići minimalac na 4.500 kuna neto.

2. Zaposlit ćemo 120.000 ljudi - u industriji (Narodna koalicija)

Zoran Milanović i ekipa se poslovično razbacuju brojkama. Nakon uprave i državnih agencija, dečki bi u industriju. Ništa novo, prije 6 godina su imali slične ideje, samo su s vremenom postali pohlepniji:


Poslovni dnevnik, 2010.

3. Zaposlit ćemo 20.000 ljudi - u startupovima (HDZ/HSLS)

Startup je projekt koji počinje od ideje, bez početnog kapitala. Za startup se kapital tek mora zaraditi. Kod svakog startupa najveći je problem što nemaš novca, a moraš poštivati sve one užasne odredbe Zakona o radu (isplaćivati si plaću i doprinose, parafiskalne namete i ostale troškove koji uz svaki posao idu) dok još nisi ni počeo zarađivati. Startupovi se razvijaju polako i teško ćete naći neki startup koji je u prvoj godini zaposlio više od 10 ljudi. Ovakva obećanja su znanstvena fantastika.

4. Minimalac do neba (Narodna koalicija, Jedina opcija...)

Kad misliš da je previše ljudi zaposleno, da imaš previše aktivnih privatnih tvrtki i obrta u zemlji, onda samo podigni minimalnu plaću i gledaj kako se gase i otpuštaju. Usput ćeš im zagorčati život i inflacijom, tako da sve dođe u paketu. Više o podizanju minimalca i njegovom učinku na gospodarstvo sam objasnio u ovom videu.

No, drug Milanović i drug Sinčić očito misle da je previše zaposlenih u Hrvatskoj. Oni bi taj problem prevelike zaposlenosti riješili dok kažeš keks. Milanović je već imao priliku pokazati kako to radi, a Sinčićevo vrijeme, čini se, tek dolazi. Nisu oni jedini s ovakvim populističkim obećanjima, ali ja se bojim da to neće biti samo obećanje. Ovo obećanje nije teško ostvariti, to je najgore.

5. Zdravstvo ostaje kakvo je (sve stranke)

Zdravstveni sustav je jedan od najvećih tereta naše prezadužene države. Ovakav kakav je, ne koristi nikome. Radnicima i poslodavcima je ogroman teret na plaći, pacijenti čekaju mjesecima na pregled i nerijetko se žale na kvalitetu usluge, a djelatnici u bolnicama se ubijaju od posla i razmišljaju samo o tome da odu negdje van raditi, gdje će imati normalne uvjete i bolju plaću. Usprkos velikom zdravstvenom nametu na radničkoj plaći, država se opet mora zaduživati da bi servisirala sustav. I iz aviona je očito da nešto ne valja, a opet na svaki spomen bilo kakve promjene, narod se hvata za glavu. Zato su političari mudro odlučili za ove izbore obećati - ništa. Zdravstvo ostaje kakvo je, kakvo je naslijeđeno iz socijalizma. Svi imaju "pravo" na sve i na račun svih. Zvuči dobro?

Lani je Most sramežljivo najavio djelomičnu privatizaciju i čak im je prošlo na izborima, ali ove su godine odustali od toga. Čak i oni koji se hvale "liberalnim pristupom ekonomiji" i da su tržišno orijentirani (da, mislim na Pametno) ne žele mijenjati državni monopol nad zdravstvom. Po tom, vrlo važnom i fiskalnom i životnom pitanju, nemamo nikakvog izbora. Biramo socijalizam. Barem do onog trenutka kad se više nećemo imati gdje zadužiti.