Kultura otkazivanja je stigla u Hrvatsku. Kakvi su rezultati?

Nakon višednevnih pritisaka od strane nekolicine novinara, diskografska kuća Menart danas je otkazala suradnju legendarnom hip hop dvojcu Tram 11 te je njihov novi album "Jedan i jedan" povukla iz fizičke prodaje i najavila njegovo povlačenje sa streaming servisa (povukli su ga s Youtubea, ali na Apple Music i Spotifyju se još uvijek može poslušati).

U Menartu nisu iskreni

Iz Menarta su napisali da su povukli album iz prodaje zbog širenja mržnje, ali taj izgovor ne drži vodu. Jedno je kad novinari Večernjeg i Jutarnjeg lista napišu dugačku recenziju albuma koji nikad nisu poslušali ili kad Mojmira Pastorčić ugosti neku grupu i isprehvali album koji nikad nije poslušala, to su normalne stvari jer novinari i inače pišu i govore o stvarima o kojima pojma nemaju. Sasvim je druga stvar kad se glazbeni izdavač dva tjedna nakon izbacivanja nekog albuma u prodaju neugodno iznenadi sadržajem tog albuma. To nije realno.

Menart je ne samo žestoko promicao novi Tram 11, pisao hvalospjeve o njihovim pjesmama, već ih je i OBJAVIO na Youtubeu i drugim streaming servisima - preko svoga službenog kanala. Vjeruje li netko ozbiljno da oni nisu poslušali što objavljuju?

Ne, očito je da ih nisu otkazali zbog "govora mržnje" jer da Menartu smeta govor na tom albumu, ne bi ga objavio uopće i otkazao bi suradnju puno prije. Ovo je direktna posljedica kukavičluka izdavača koji nije u stanju stati iza svoga benda, točnije iza materijala koji je sam pustio u prodaju. Preplašili su se prijetnji nekolicine medijskih vucibatina. Kako ponižavajuće za Menart!

Je li riječ o kršenju slobode govora?

Reakcije javnosti su žestoke. Mnogi to smatraju cenzurom i udarom na slobodu govora, ali nisu u pravu. Menart je privatna kompanija koja ima pravo surađivati i otkazati suradnju s bilo kim, iz bilo kojeg razloga, kao i bilo tko od nas. Drugo je pitanje jesu li takvim naprasnim otkazivanjem prekršili ugovor, ali to je stvar između njih i Tramovaca, opet nema veze sa slobodom govora. Zato ovdje nećemo raspravljati o tome je li Menart učinio nešto nelegitimno - znamo da nije. Želim ukazati na jednu drugu opasnu pojavu - kulturu otkazivanja.

Kultura otkazivanja je kada se neka osoba ili kompanija zbog pritiska jednog dijela javnosti nađe u situaciji da praktički mora otkazati suradnju s drugom osobom ili kompanijom, i to ne iz razloga koji bi bili razumni za raskid suradnje (na primjer, kršenje dogovora ili neobavljanje posla), već zbog nečijih političkih stavova. To je nešto o čemu već dugo slušamo iz SAD-a, a sada je, evo, došlo na velika vrata i kod nas.

Kako funkcionira "kultura otkazivanja"

Da bi kultura otkazivanja zaživjela, potrebni su influenceri koji su u pravilu zadojeni ideologijom. To su obično ekstremisti koji nisu svjesni koliko su njihovi stavovi ekstremni pa ljude s drukčijim stavovima žele ušutkati pod svaku cijenu. Obično pokrenu hajku i zatim pišu poslodavcu, šefu ili suradnicima onoga koga pokušavaju ušutkati. Računaju da će osoba, suočena s gubitkom prihoda koje treba za egzistenciju, prestati iznositi javno svoje stavove ili bar da će postati beznačajna pa onda više neće ni biti bitno kakve stavove ima.

Kod nas tu ulogu "influencera" igraju novinari. Njihov utjecaj na javnost je nikakav ili čak negativan (većina će biti sklonija u pravilu suprotstaviti se stavu korporativnih novinara nego složiti se s njima), ali novinari su bitni glazbenim izdavačima i menadžerima. Novinari pišu recenzije i vijesti o glazbenicima. Izdavači se boje novinara jer, ako im se zamjere, sljedeće njihovo izdanje neće popratiti ili će ga popljuvati. Zato je Menart tako reagirao.

Tko odlučuje o tome koji su stavovi prihvatljivi, a koji nisu?

Osobno, da sam ja vlasnik izdavačke kuće i da mi izvođači dođu s takvim materijalom, na kojem se relativiziraju ustaški zločini iz WW2, pljuju gejevi i priča o nekakvim "četnicima", mislim da bih i ja otkazao suradnju. Ali Menart to nije učinio, on ih je objavio takve kakvi jesu i onda naknadno, nakon pritiska medija, povukao. To je ono što bi američki reperi nazvali "bitch move".

Dakle, ni ja ne volim desničarenje. Još bitnije, beatovi su puno bolji na prva dva albuma. Mene je ovaj album prilično razočarao, ali najmanje zbog stavova. Znam kakve General Woo ima stavove, on je odlutao jako "desno" zadnjih godina, neki bi rekli da je "zabrazdio". Ali to je on, čovjek ima pravo razmišljati kako želi. Moramo prihvatiti činjenicu da ne mislimo svi isto.

Mene zabrinjava nešto drugo, puno šire od samog Tram 11-a. Imamo nekolicinu novinara i urednika koji zajednički pokreću hajke protiv svakoga koga žele "otkazati". Danas su to Target i Woo s ultradesničarskim stavovima, sutra će biti netko drugi s nekim drugim stavovima koji se opet neće svidjeti lijevim novinarima. Oni su fact checkeri komentara na Facebooku, a sada postaju i fektkulturnjaci. Riječ je o desetak ljudi koji se ponašaju poput mafije. Oni odlučuju o tome koje su pjesme "politički podobne", a koje nisu, koji su stavovi "prihvatljivi", a koji nisu. I onda vrše pritisak - na politiku, na društvene mreže, na poslodavce u kompanijama, izdavačkim kućama itd. S obzirom da rade u mainstream medijima, to oružje koriste kao reket. Hrvatska je postala talac nekolicine psihopata. 

Snježana Pavić, novinarka Jutarnjeg lista, slavodobitno je objavila na Facebooku kako je Menart otkazao Tramovce te se zahvalila svima koji su vršili pritisak. I nije ona usamljena, ekipa iz Pupovčevih "Novosti" i još neki recenzenti koji su zakačeni za državnu sisu jako su se uzbudili zbog tog albuma. Smetaju im psovke, smetaju im uvrede, brutalan rječnik. Pa to je rap, što su očekivali?

To je ista ona ekipa koja je masturbirala na Dežulovićev tekst "Jebo Vukovar".

Dakle, ne smetaju njima psovke ni uvrede ni brutalan rječnik. Smeta im to što su Tramovci pogodili njih. U pjesmama govore o NJIMA. To ih je očito jako pogodilo, toliko da žele da to nitko ne čuje.

Što im wannabe cenzori u stvarnosti mogu učiniti? Ništa, samo im pomažu

Ali, u današnje vrijeme, kada možete lako objavljivati glazbu na raznim streaming servisima preko kojih možete i zaraditi, i kada se sve PR kampanje vode preko društvenih mreža, kome uopće trebaju izdavačka kuća i menadžeri? Ideja da ćete nekog glazbenika ušutkati ako pritisnete izdavača je osuđena na propast u startu. Pa nisu vam ovo 1980-e!

Novinari Indexa pišu da je album "postao fijasko", ali baš naprotiv - postao je najtraženiji proizvod u zemlji. Novinari Telegrama pišu da ga je Menart povukao "zbog kritika javnosti", što je, naravno, laž. Kritizirali su ga samo novinari i to se jasno može vidjeti po komentarima ispod svakog članka na tu temu. Novinari sebe vole nazivati "javnost", ali javnost zna da novinari lažu.

Dakle, novinari su vjerojatno učinili najveću moguću uslugu Tramovcima. Sad svakoga zanima njihov novi album, svi žele čuti to "zabranjeno voće" zbog kojeg se podigla tolika prašina. Više nemaju izdavača pa mogu direktno prodavati CD-e i sami streamati glazbu preko internetskih servisa, što znači da 100% zarade ide njima. Snježani nije jasno što su ona i njeni kolege učinili, ali treba joj čestitati. Bravo!