Država se desetljećima ponašala maćehinski prema radnicima i poduzetnicima koje je držala u jednom polurobovlasničkom sistemu. Taj sistem je naravno imao i svoju aristokraciju, u obliku političkih i klijentelističkih struktura koje su neformalnim dogovorima dijelile plijen rada i poštenog poduzetništva.

Plan je bio jednostavan, 1/3 ljudi će se zaposliti u javni sektor i time de facto kupovati njihova glasačka poslušnost, a gospodarstvenici klijentelisti povezani s političkim strukturama će imati privilegiran položaj koji će im osiguravati država kompliciranim poreznim sustavom, šumom propisa i represivnim poreznim aparatom koji će one koji nisu podobni kažnjavati za nekoliko kuna viška u blagajni a privilegiranim klijentelistima osiguravati zaštitu od tržišne konkurencije. Politička elite sretne, gospodarstvenici klijentelisti sretni, uhljebi sretni. Sastavni dio plana je bilo i ideološko zaoštravanje da bi se one koji možda nisu pripadali nijednoj od te tri strukture držalo u poslušnosti manipulacijama, za svaki slučaj. Ali plan se polako raspada.

Već nekoliko mjeseci mediji pišu o manjku radnika u određenim zanimanjima (građevinarstvo, poljoprivreda, IT sektor), ali ništa nije izazvalo toliku buru kao prijetnja koja se pojavila za zlatnu koku gospodarstva RH, turistički sektor. Manjak turističkih radnika prijeti smanjivanju zarade od turističke sezone, a to se potencijalno može jako loše odraziti na državni proračun i sliku o uspješnoj Vladi. Vlada koja ne može "omogućiti" rast turističkih prihoda, jedne od rijetkih segmenata gospodarstva koje je zdravo, riskira da ju se prozove za nesposobnost. Rast turističkih prihoda iz godine u godinu je standard gospodarstva RH i vjerojatno jedini gospodarski čimbenik koji čak ni nesposobnost HDZ/SDP-a ne može upropastiti. A godina sa slabim (ili nikakvim) rastom prihoda od turizma, u situaciji kada turizam kao globalna industrija raste sve više, može definitivno biti dokaz nesposobnosti onih koji uspostavljaju ekonomsku politiku.

U slučaju takvog razvoja situacije svi mediji u državi će se raspisati o ekonomskim politikama koje su dovele do toga, počevši od kompliciranog i robovlasničkog poreznog sustava, a to ne može biti dobro za politiku stabilnosti koju sadašnja Vlada zagovara. A to nije ugodno. Tražit će se politička odgovornost, propitkivati ekonomsko-političke odluke, dovodit će se u pitanje porezni sustav, analizirati veličina i efikasnost javnog sektora, a tražit će se i žrtveno janje. U svemu tome svatko može biti „eliminiran“ s političke pozornice. A pogotovo je problem što to ide protiv proklamirane paradigme o održavanju stabilnosti, što je postala kodna riječ za održavanje trenutnog stanja ma koliko loše bilo. Panika je razumljiva, u rizik se dovodi nastavak funkcioniranja desetljetnog plana.

Panika često dovodi do gluposti, a to je dokazao i trenutni ministar turizma Gari Cappelli. Logično je da on prvi paničari jer će uslijed slabih turističkih rezultata vjerojatno biti prvi krivac i poslužiti kao prvo žrtveno janje. U najboljim manirima socijalističkih samoupravljača, kao da je izašao iz najboljih vremena Jugoslavije, traži od poslodavaca da podignu plaće radnicima za 30 posto.

Show must go on, dogovorna klijentelistička ekonomija se mora održati. Treba prikupiti dovoljno harača za gomilu zaposlenih u javnom sektoru, treba podmiriti apetite raznih interesnih skupina, treba održati „stabilnost“ sustava. Odbijanje bilo kakvih promjena je prešlo u naviku te tako velika prijetnja kao što je podbacivanje turističke sezone dovodi do dezorijentiranosti i straha. Što sada?

Naravno, treba propisati više plaće! Ali odakle? I poslodavci i radnici su iscijeđeni do zadnje lipe od strane birokratsko-poreznog aparata. U bizarnoj situaciji koja nalikuje cjenkanju na tržnici poslodavci nude maksimalno 15 posto više plaće i to samo ako se PDV smanji za 10 posto. Ali u tom slučaju će se slabije puniti državni proračun te će biti potreban rebalans, a to iziskuje reforme i rezove. Vrlo opasna situacija koja prijeti stabilnosti i održavanju desetljetnog plana. Situacija je bezizlazna. Na žalost socijalističkih samoupravljača koji određuju državne ekonomske politike, rast plaća se ne može propisati državnim dekretom. Plaće su određene tržišnim silama, a njih ni socijalistički fetišisti koji se nazivaju političari ne mogu kontrolirati.

Do ovog stanja u kojem radnici postaju strana koja ima dovoljnu moć da određuje uvjete je doveo jedan događaj na koji građani RH gledaju s velikom dozom sumnje. Taj događaj je ulazak u EU. Da, dobro ste pročitali, ulazak u EU je uzrokovao slijed događaja koji je doveo do toga da su radnici u Hrvatskoj u mogućnosti zahtijevati veće plaće. Otvaranje tržišta rada zemalja Eu je dovelo do velikog vala iseljavanja radne snage u potrazi za boljim radnim i životnim uvjetima. To je smanjilo ukupni broj radnika u Hrvatskoj i dovelo do toga da umjesto povijesnog problema visoke nezaposlenosti danas možemo govoriti o problemu nedostatka radne snage i preniskih plaća. Jako gospodarstvo i obilje poslova je najbolje jamstvo radničkih prava jer je pregovaračka moć u rukama radnika.

Poslodavci se pri nedostatku radne snage natječu u tome koji će ponuditi bolje radne uvjete, primarno bolju plaću, te radnik postaje dragocjeni resurs kojeg treba njegovati i čuvati. I situaciji kada ponuda rada premašuje potražnju za radom poslodavci mogu od radnika zahtijevati što žele jer znaju da lako mogu pronaći novu radnu snagu. Ako se tko pita koji je to pozitivni učinak ulazak u EU imao na Hrvatsku, ovo je idealan primjer.

Treba zahvaliti i dosadašnjim političarima koji su vodili državu. Oni su sasvim nesvjesno intenzivirali taj val iseljavanja i ubrzali cijeli proces. Izbjegavanje stvarnih reformi, promjene poreznog sustava, smanjenja radnika u javnom sektoru, liberalizacije gospodarstva, izmjene mirovinskog sustava, rezanja birokratske šume itd. su doveli do toga da je Hrvatska u krizi provela cijelih 6 godina, daleko više od ostalih zemalja EU (pogotovo od SAD koji je iskusio samo dvije godine krize). Sve su napravili da se nastavi po starome i da odnos moći ostane nepromijenjen.

Ali nitko ne može protiv slobodnog tržišta. Mladi su otišli. Ustvari su glasali za najefikasniji sistem. "Glasovanje nogama", razlog zbog kojeg je pao Berlinski zid, zbog kojeg ljudi s Kube bježe u SAD, zbog kojeg nitko ne želi otići u Rusiju nego u Njemačku, odradilo je svoj posao.

Hoće li shvatiti? Mogu li strukture koje su uspostavile i održavale dosadašnji sustav i odnos snaga u njemu koji je bio nepovoljan za radnike uvesti Hrvatsku u novo doba? Doba u kojem se neće bježati od budućnosti da bi se održale stare zablude koje su neodržive. Doba u kojem će postojati ravnoteža moći i radnici neće morati prihvaćati bilo što. Doba u kojem glasači neće birati političare zbog toga što su kupljeni sigurnim radnim mjestom u javnoj službi ili drugim oblikom političkog kupovanja glasova raznih interesnih struktura. Ja ne vjerujem da stare strukture mogu biti katalizator promjena. Devedesete su to dokazale.

Promjena je neizbježna. Jedino pitanje je koliko ćemo se njoj opirati kao država. To će značiti razliku između 4 milijuna stanovnika i 2,5 milijuna stanovnika. To će značiti razliku između snažnog gospodarstva utemeljenog na izvrsnosti i trulog gospodarstva temeljenog na klijentelizmu. To će značiti razliku između padanja u povijesni zaborav kao jedne države na periferiji EU i uzdizanja do države koja je jača nego što bi njena veličina dala naslutiti. Izbor je na nama, biramo između tih alternativa svaki dan.