Jedino moralno i odgovorno što Andrej Plenković u ovom trenutku može napraviti bilo bi raspisivanje prijevremenih izbora.

Nakon združene medijske ofenzive pao je donedavni ministar uprave Lovro Kuščević, a ista sudbina prijeti i njegovom kolegi Goranu Mariću, čovjeku koji je na čelu doslovno izmišljenog resora samo zbog njegove funkcije. Premijer Andrej Plenković je pružio otpor, stao na stranu svoga ministra (kojeg je, naravno, sam i izabrao na tu funkciju), no ubrzo je i on proglasio povlačenje. Da bi prikrio poraz i to pokušao pretvoriti u svoj plus, najavljuje svojevrsnu rekonstrukciju vlade.

Što to znači? Jedne će ljude zamijeniti drugima da nastave raditi iste stvari, samo što će ovaj put paziti da postave one kojima se teže može naći prljavih i mutnih poslova iz prošlosti. Većina dosadašnjih ministara ostaje. Premijer, koji je iza svega stajao cijelo vrijeme, ostaje. Ništa bitno se ne mijenja osim nekolicine imena.

To nije ono što javnost očekuje. Ako je Plenković stao iza Kuščevića i branio ga, tvrdio da je čist "jer su sve afere iz vremena dok još nije bio ministar", a sad Kuščević ipak odlazi, onda bi valjda i Plenković trebao otići. Onog trenutka kad je stao u obranu Kuščevića, preuzeo je politički rizik i treba snositi političku odgovornost.

Ali bez obzira na sve afere i njihova muljanja s imovinskim karticama, nekretninama i slično, pogledajmo kakvi su uopće njihovi rezultati. Što je s Kujundžićem? On nam je nametnuo neke trošarine i povisio obavezno zdravstveno osiguranje, ali rupu u zdravstvu nije uspio popuniti. Najbolji liječnici odlaze, korisnici čekaju u višemjesečnim redovima na preglede, veledrogerije obustavljaju dostavu lijekova jer bolnice ne plaćaju svoje račune. Kako Milan Kujundžić, nakon svega, može još uvijek biti ministar?

Ministar Marko Pavić, koji se hvali državnom potrošnjom za programe koji ne ostvaruju nikakve pozitivne rezultate. Njemu ništa ne znače rezultati tih programa - recimo, hoće li se stopa zaposlenosti mladih povećati ili ne - njemu je uspjeh samim time što je država iz EU fonda povukla milijune eura za financiranje. Na kraju, sve se svodi na bacanje milijuna u vjetar.

Imamo i ministra graditeljstva Predraga Štromara koji se proslavio povećanjem broja zahtjeva za stambene kredite otkad ih država subvencionira. Radi super posao bankama, svaka čast!

A što je s Tomislavom Tolušićem, čovjekom koji je prije 3 godine buncao o rezovima i reformama, a nekoliko mjeseci kasnije bi određivao minimalnu cijenu mlijeka i govorio trgovcima što ne smiju, a što moraju prodavati na svojim policama. Njemu je slobodno tržište potpuno nepoznat pojam.

Možda jedini ministri u ovoj vladi koji nešto vrijede jesu Blaženka Divjak i Zdravko Marić, iako ni oni nisu idealni. Divjak je uspjela, unatoč ogromnom pritisku od strane lijevih i desnih ideologa, provući kakvu-takvu reformu obrazovanja i neke stvari promijeniti nabolje. Na primjer, sama činjenica da su se lažnjaci među profesorima ozbiljno uplašili za svoja radna mjesta već je veliki uspjeh, možda najveći u tom resoru još od 1990-ih. Ali ni ona nema dobre rezultate, što vidimo po katastrofalnim rezultatima mature ove godine.

Zdravko Marić je stručan na polju financija, on želi provesti reforme i razumije što treba napraviti. Međutim, on ima jedan drugi problem. To je jako dobro objasnio europski parlamentarac iz Belgije Guy Verhofstadt, koji je jednom prilikom rekao: "Nisam dobar matematičar, ali bio sam ministar financija. Da biste bili ministar financija, uopće ne morate znati matematiku. Dovoljno je znati dvije riječi: NE MOŽE."

To Marić nema, on ne zna reći "ne može" i zato ne može biti dobar ministar financija. Kad su iz Uljanika prosvjedovali i tražili da im vlada isplati plaće, Marić je rekao da će to koštati puno porezne obveznike, ali im je svejedno isplatio iz proračuna. Dakle, on je znao da se takvi potezi ne isplate i da su na štetu građana RH, ali ih ipak provodi jer ne zna reći "ne može". Popustljiv je. Takav ministar financija je loš.

Kompletna vlada se treba mijenjati. U ovoj situaciji jedino što Plenković može napraviti je raspisati nove parlamentarne izbore za jesen ili za prosinac, kad će se održati prvi krug predsjedničkih izbora. Možda bi ekonomično bilo da se istoga dana održe i predsjednički i parlamentarni izbori. Ova vlada ne treba rekonstrukciju, ova vlada kompletno treba otići jer se dokazala kao nesposobna i korumpirana. Prijevremeni izbori su jedino rješenje, sve ostalo značit će samo produžetak agonije i hrpu novih afera tijekom sljedećih godinu i pol dana.