U prvi plan izbila je tema transrodnosti koju u hrvatski javni diskurs kao svojevrsnu avangardu uvodi - desnica.

Čim je krenula "Zambija saga", znalo se da su optuženi povezani sa zelenom ljevicom i da su neki od njih čak transrodne osobe. To je isti tren kanaliziralo uokviravanje slučaja u potpuno krivom smjeru. Spoznaja koje su svjetonazorske i druge životne pozadine optuženih značila je: a) da će ih jedni braniti pod svaku cijenu; b) da će ih drugi napadati neovisno bilo o čemu. I mnogima je doslovno to bila jedina bitna spoznaja i ono jedino bitno.

Ovi pod a) su ljevičari, ponajviše pripadnici "zelene ljevice" i onih koje možemo, makar neprecizno, označiti kao "woke". Pod b) su desničari, ponajviše oni klerikalne i nacionalističke provenijencije koji u suštini preziru druge i drugačije, a može ih se nazvati i "cuckservativcima". U takvoj je atmosferi onemogućena rasprava o meritumu, o pravnim činjenicama, o etičkim dilemama oko posvajanja itd.

Argumentima tu nema mjesta. Strane su postavljene i određene nevezano za slučaj o kojemu je spor.

Konzervativci u ofenzivi

Dakle, "Zambija saga" otpočetka nije bila priča o posvajanju djece, kriterijima za posvajanje, institucijama koje o tome odlučuju, kriminalu u toj sferi (ako je riječ o trgovini djecom i sl.)... Ne, nažalost, to je otpočetka bio frontalni kulturološki rat u kojemu su napad izvršili konzervativci koje strašno i snažno iritira što postoje transrodne osobe (ili osobe s rodnom disforijom). To strašno remeti njihov svijet, i oni njih mrze, preziru, nema druge bolje riječi za to.

Inače sam protivnik moraliziranja, ali pripazimo na ovo – netko navija ili čak ulaže konkretne napore (šalje mailove u Zambiju, piše po zambijskim portalima) da se određenim ljudima koji ovima nisu učinili nikakvo zlo dogodi najgora moguća stvar. Njih bi jako veselilo da ovi trunu u zatvoru u zemlji koja nema razvijene institucije, upitnog pravosuđa i još upitnijeg stupnja ljudskih prava i sloboda.

Pitanje je kako bi se mediji ponašali da su zatočeni neki drugi ljudi

S druge strane, ona "woke" strana ima ovaj put razloga da bude institucionalno zadovoljna – bar što se tiče najviših instanci političkih vlasti u RH, a onda i medija. Najviše su se instance vlasti u RH angažirale, a mediji su stali na stranu "Hrvata u Zambiji". S obzirom na to da nam je poznat "bias" mainstream medija u RH, teško je povjerovati da bi isto tako postupali da su u Zambiji ostali zatočeni neki HOS-ovci, markićevci, antivakseri i/ili pripadnici hrvatsko-ruskog društva prijateljstva.

Dodatno, to dalje doprinosi padu povjerenja u medije, pa čak i neki "umjereni", ali isfrustrirani medijskom neobjektivnošću i navijačkim ponašanjem iz inata zauzimaju uvijek drugačiju poziciju od medija. Najviše je do medija, o njima ipak više drugom prilikom.

Još jedna stvar je posebno važna – ta "deseta tema" koja je isplivala oko ove teške priče jest tema transrodnosti koja baš nije bila nešto prisutna u javnom diskursu kod nas. Na Zapadu su to teme koje forsira nova ljevica (tzv. "woke") i koje su se ukorijenile u institucijama, akademiji, medijima itd. Kod nas to dosad još nije bila tema, a sada je kao "avangardu" uvodi – desnica. Ne radi se, naravno, ni o kakvoj avangardi, nego o ponavljanju mantri karakterističnih za desnu stranu kulturoloških ratova na Zapadu, a koja se ovdje uvozi i izaziva, jednako tako, burnu reakciju druge strane.

Zbog kulturoloških sukoba do merituma se ne može ni doći

Desnica se već tako "avangardistički" više puta pokazala – primjerice, djelovanje organizacija civilnog društva povezanih s idejama jednog ogranka crkve zapadni je uvoz, odnosno praksa brojnih protestantskih denominacija u obje Amerike. Prilagođavamo se trendovima, ali ih uvodi desnica – baš suprotno od onoga za što ista optužuje ljevicu.

Konačno, vratimo se, ako ikako možemo, samoj temi. O pravu, nažalost, ne možemo mnogo jer taj dio nije mnogo ni uspio doći na vidjelo. Možemo, međutim, o odnosu prema ljudskim pravima i slobodama i to na ilustrativan način – to što je, npr. meni, potpuno neshvatljiv svjetonazor nekih optuženih (pritom ponajviše mislim na odlazak u duboku Afriku radi traganja za djecom), i što se s takvim načinom života nikako ne mogu identificirati, apsolutno ne može i ne smije vući na zaključak da ta osoba mora trunuti u nekoj rupi, daleko od sustava koji bi omogućio bar kakvo-takvo pošteno razmatranje merituma slučaja.

Kada to postavimo kao princip, neovisno o konkretnim ljudima, pa i o slučajevima, onda smo možda tek na korak do argumenata. Dotad lutamo u bespućima ludila.