Problem sa zaštićenim najmoprimcima u Hrvatskoj puno je širi. Država je zakazala u zaštiti privatnog vlasništva.

Privatno vlasništvo je nepovredivo.

Ili bi bar trebalo biti. Naravno, postoje izuzeci, ali oni su iznimka u izvanrednim situacijama, ne pravilo. Čak i Kina, jednopartijska država u kojoj se odluke partije ne smiju propitkivati, ide prema sve većoj zaštiti privatnog vlasništva. Poslije desetljeća kolektivizacije i nacionalizacije Kina je 2007. izglasala novi zakon o vlasništvu kojim je napravljen veliki iskorak prema boljoj zaštiti privatnog vlasništva, bliži razini kakva postoji u SAD-u i EU. Kina je još daleko od dobre zaštite privatnog vlasništva, ali već sada postoje primjeri u kojima vlasnik nekretnine odbija prodati državi svoju nekretninu, preko koje bi možda trebala prolaziti cesta ili druga infrastruktura, unatoč brojnim pritiscima pa je potrebno sagraditi infrastrukturu oko spomenute nekretnine. Kinezi su takve nekretnine nazvali "kuće čavli" (nail house).

Čak i takva Kina, koja se muči prihvatiti zaštitu privatnog vlasništva kao jedan od temeljnih postulata individualne slobode i ljudskih prava, prema međunarodnom indeksu vlasničkih prava nalazi se na bitno boljoj poziciji od Hrvatske. Točnije, Kina je prema pravnoj snazi zaštite vlasničkih prava 52. u svijetu, što je puno slabije od SAD-a, država članica EU, Australije i NZ, ali puno veća razina zaštite nego u Hrvatskoj koja se nalazi na 73. mjestu, što ujedno znači i da je zadnja u EU.

Pravni sustav zaštite vlasničkih prava je kompleksna tema i zaslužuje dubinsku analizu, ali postoji dobar primjer odnosa Republike Hrvatske prema privatnom vlasništvu koji dobro ilustrira kvalitetu, točnije nekvalitetu, zaštite vlasničkih prava u Hrvatskoj. Radi se o institutu zaštićenog stanarskog prava.

U praksi se radi o tome da vlasnici nekretnina koje su nacionalizirane u Jugoslaviji i kasnije u Hrvatskoj vraćene izvornim vlasnicima ili njihovim nasljednicima, ne mogu koristiti svoju imovinu jer je za vrijeme Jugoslavije u njih useljen netko drugi po principu "stambenog prava" te su oni zaštićeni od iseljavanja. Pravna zavrzlama koja se u konačnici svodi na to da onaj tko je nominalno vlasnik nekretnine ne smije iseliti osobe koje žive u njoj i može naplaćivati samo najamninu na razini koju odredi država, što je u pravilu simboličnih nekoliko stotina kuna.

Pogrešno bi bilo tvrditi da se isključivo, ili dominantno, radi o članovima partizanskog pokreta koji su korisnici zaštićenog stanarskog prava. Naravno, teško da je netko tko nije bio član Komunističke partije, ili usko s njom povezan, dobio stanarsko pravo, ali u pravilu se ne radi o tome da je neki član NOB-a protupravno uselio u tuđi stan i kasnije dobio stanarsko pravo od Jugoslavije. U mnogim slučajevima su ljudi mijenjali svoj stan u jednom mjestu za stanarsko pravo u državnom stanu koji je prije toga nacionaliziran. Ne može se kriviti nositelje stanarskog prava da su nekakvi partizanski banditi koji su okupirali tuđi stan i ostali živjeti u njemu. Iako se sasvim sigurno radi o ljudima bliskima komunističkoj partiji i njihovim nasljednicima, oni nisu ti koji su otimali te stanove. Oteo ih je režim.

Dakle, krivac je slijed povijesnih okolnosti i politike koje je takav sijed povijesnih okolnosti stvorio. 1940-e su bile jako kaotične na ovim prostorima, a taj kaos se održao do današnjih dana, što se najviše ogleda u čudnom odnosu prema privatnom vlasništvu u Jugoslaviji i danas državama nastalima raspadom Jugoslavije. Prvi val oduzimanja privatnog vlasništva su provele vlasti NDH koje su otimale vlasništvo židova, Srba i ostalih "nepoželjnih", a kada su partizani preuzeli vlast, oni su napravili isto s vlasništvom ustaša, Talijana i Nijemaca. Sasvim sigurno postoje nekretnine koje su originalno bile u vlasništvu židova, koje su prvo otele vlasti NDH, a padom NDH su tu imovinu otele nove vlasti Jugoslavije. Time dolazimo do paradoksalne situacije da je Jugoslavija držala nemali broj nekretnina koje su nekada pripadale židovima. I moguće da su u nekim takvim nekretninama dali stanarsko pravo onima koji su njima bili politički podobni.

Proces otimanja privatnog vlasništva je intenziviran i protjerivanjem Talijana iz Istre i Dalmacije te Nijemaca iz Slavonije i Vojvodine. Stanovi, zemljišta, kuće, tvornice... Jugoslavija je otela puno imovine koju je partija mogla koristiti kao politički kapital za preuzimanje kontrole nad društvom i izgradnju socijalizma.

U Domovinskom ratu se dogodio novi val oduzimanja privatnog vlasništva, iako ne toliko izravno, otvoreno i masovno kao u Jugoslaviji. U trenutku kada je 1/3 teritorija RH bila okupirana na okupiranim područjima provodila se pljačka imovine onih koji su ovaj put bili nepoželjni, Hrvatima. A kada su okupirana područja oslobođena, nepoželjni su postali Srbi koji su velikim dijelom i pobjegli u Srbiju zbog straha od odmazde pa je njihovima imovina oteta. Hrvatskoj, BIH i Srbiji su otimane mnoge nekretnine i ostala imovina koja je do raspada Jugoslavije bila u vlasništvu osoba ili kompanija iz druge republike.

Ukratko, odnos prema privatnom vlasništvu U Hrvatskoj je određen kaotičnim povijesnim okolnostima i međusobnom nadmetanju u tome tko će kome oteti više. Odnos prema vlasništvu u društvu je kolektivistički i još ne postoji nužna razina poštovanja privatnog vlasništva koja bi postavila temelje za uređeno slobodnotržišno gospodarstvo. Porazno 73. mjesto u svijetu po indeksu zaštite vlasničkih prava, najniže u EU, ne treba čuditi. Povijest je građane RH naučila da je dopušteno otimati tuđe. Stvoren je destruktivni začarani krug u kojem svi svoju otimačinu pravdaju otimačinom drugih. "I oni su nama ukrali, zato možemo i mi njima." Najnemoralniji argument je pravdanje vlastitog zla tuđim zlom.

Kao da magično pljačka odjednom postaje moralna ako si i sam nekada opljačkan, ubojstvo ako ti je netko blizak ubijen itd. To je argumentacija iza "krvne osvete", barbarske ideje da nepravda učinjena jednoj osobi daje toj osobi moralno pravo da učini istu nepravdu nekome drugome koga percipira kao povezanog s onim koji je njemu načinio nepravdu.

Kakve sve to veze ima sa zaštićenim stanarskim pravom?

Pogrešno je okriviti te ljude kao jedine krivce za situaciju u kojoj se nalaze. Istina, dio je iskoristio situaciju sa zlom namjerom. Još gore dobar dio njih i sada iskorištava situaciju ne se odbijaju odreći stanarskog prava iako imaju druge nekretnine u vlasništvu. Situaciju sa stanarskim pravom su stvorile vlasti Jugoslavije koje su nacionaliziranu, otetu imovinu dale njima na cjeloživotno korištenje. Hrvatska je 1990-ih propustila riješiti problem kada je uvela institut zaštićenog najmoprimca, a onima kojima je vratila nacionaliziranu imovinu koja je nekada pripadala njihovim precima de facto rekla da ne mogu raspolagati vlastitom imovinom.

Vjerojatno nitko nije smatrao kompleksno pitanje koje ulazi u samu srž pojma privatnog vlasništva toliko bitnim da ga se riješi. Ipak pomaci su napravljeni pa prema novom zakonu svu zaštićeni najmoprimci mogu ostati u stanovima još do 2023. godine. Rješenje je došlo prekasno, ali bolje ikada nego nikada. To odugovlačenje problema je uzrokovalo situaciju da su 90% tih nekretnina kupili prekupci za 10% realne vrijednosti (jer su vlasnici ipak mogli prodati svoje nekretnine samo što nitko ne smije izbaciti trenutne stanare). Vlasnici su masovno prodavali svoje nekretnine u kojim su živjeli drugi ljudi upravo zbog toga što je država cijeli problem krila pod tepih, a rješenje nije bilo na vidiku.

Sasvim je jasno da vlasnici zaslužuju puni povrat svoje imovine. I prekupci zaslužuju da raspolažu svojom imovinom jer oni nisu krivi što je država okrenula leđa vlasnicima koji su zbog toga prodavali svoje nekretnine za 10% vrijednosti. Važno je jednom u nekoliko desetljeća pokazati da je napokon na vlasti politika koja razumije važnost koncepta privatnog vlasništva.