Iako je prošlo više od dvije godine od zagrebačkog potresa, još uvijek među građanima Zagreba, u medijima, ali i šire, prevladava iznenađenje što država nije krenula u obnovu oštećenih ili uništenih nekretnina. Obnova svih oštećenih nekretnina u potresima zvuči veoma lijepo i humanitarno dok ne dođe pitanje adresata za ispostaviti račun za cjelokupnu obnovu.

Iako naizgled lijepa utopijska ideja, obnova svih oštećenih nekretnina je nemoguća i to se neće nikada dogoditi. Od spomenute činjenice ne treba bježati. Država je nagomilala dug, inflacija je u veljači iznosila 6.3%, pada kupovna moć građana, a samim time se smanjuje potrošnja i s njom manji prihodi u državni proračun. Preveliki je broj oštećenih nekretnina i to niti država može, niti će obnoviti, a neće niti pojedini privatni vlasnici jer im je pametnije novac potrošiti na najam u sigurnijoj nekretnini. Možda će ga iskoristiti za uzimanje stambenog kredita ili će pak štedjeti novac za kupnju novije nekretnine.

Dakle, kada smo ustanovili kako obnove svih potresom pogođenih nekretnina neće biti, možemo li se složiti i kako selektivna obnova nužno dovodi do nejednakosti i potencijalno veće korupcije u lokalnim, a moguće i širim zajednicama?

Jasno je kako je država, ukoliko je vlasnik određene imovine, sama dužna snositi trošak obnove te oštećene nekretnine. Naravno da RH ima preveliki broj nekretnina koje nikome ne služe i da bi takve trebalo pod hitno prodati privatnim investitorima, no o tome nije ovaj tekst. Ukoliko se držimo one čuvene definicije da su porezi način ubiranja sredstava za financiranje javnih rashoda za dobra i usluge kojima se svi koristimo, nesporno je kako država treba naći sredstva za obnovu infrastrukture, škola, bolnica, parkova, itd. Dakle, onih nekretnina čiji je vlasnik država te koje služe za pružanje usluga od strane države prema svojim građanima.

Za nabrojane stvari svi izdvajamo novac u proračun kao porezni obveznici. Ogradit ću se i ovdje pa ću navest kako je upitno koliko je svrsishodno da se država bavi školama itd., no o tome također u nekom drugom tekstu. Kada bi država išla obnavljati privatne nekretnine, to bi jednostavno značilo da i građani koji nisu pristali na takvo trošenje novca, uplaćuju novac za nešto od čega osobno nemaju nikakve koristi, a što im samo u ovakvim okolnostima predstavlja još jedan težak udarac na kućni budžet.

Ako su građani ovlašteni zahtijevati od države pojedine usluge radi uplate poreza, jesu li onda ovlašteni zahtijevati protuusluge od vlasnika nekretnina oštećenih u potresu, a za koje su uplatili svoj novac? Nadalje, jesu li oni ljudi koji značajno izdvajaju za osiguranje svojeg doma skrenuli s uma ako država osigurava domove svih ljudi i to besplatno? Štoviše, ispada da osoba koja je osigurala svoj stan u Zagrebu mora platiti osiguravajućoj kući uslugu koju bi onda od države dobila i to besplatno. Još gore, osim što je platila osigurninu za svoj stan, mora platiti i veći porez kako bi se susjedu koji nije osigurao stan, stan obnovio? Hoćemo li stvarno kao društvo ovakvom javnom obnovom izravno kažnjavati one odgovorne koji su osiguravali imovinu na vrijeme pa su na kraju obvezni platiti i osigurninu i porez za tuđu obnovu? Ulazi li država ovakvim obnovama u tržišnu utakmicu s osiguravajućim kućama?

Osim nekretnina moram istaknuti i pokretnine. Nakon samog potresa po medijima smo mogli vidjeti mnoge automobile u cijelosti uništene zbog posljedica potresa. Za mnoge od njih osiguravajuće kuće nisu htjele isplatiti osigurninu jer sama šteta uzrokovana od strane potresa, nije bila ugovorena. Ako smo spremni potrošiti novac za obnovu nekretnina, zašto ne bismo i za pokretnine?

Zašto bismo platili obnovu dijela krova imućnom vlasniku ili mnogobrojnim suvlasnicima, a ne bismo isplatili dostavljaču hrane naknadu za uništeni automobil u potresu iako mu je isti predstavljao sredstvo kojim osigurava svoju zaradu i s kojim radi i izravno doprinosi cijeloj zajednici? Jesmo li došli do toga da je danas automobil luksuz imati ili jednostavno postoji već određena diskriminacija u pogledu obnove vlasništva u smislu da se obnavljaju samo nekretnine?

Selektivna obnova nužno dovodi do nejednakosti i do veće korupcije. Čim će pojedini lokalni dužnosnici odlučivati tko je ovlašten dobiti naknadu za obnovu, a temeljem kriterija koje propiše Vlada RH ili Sabor, nesporno je kako se otvara prostor za veću korupciju i veću nejednakost među građanima.

U zgradi u Zagrebu, u kojoj imam stan, nas nekoliko stanara se dogovorilo kako nećemo čekati "pomoć države", već smo zajedno uzeli kredit te smo oštećeni krov i potkrovlje obnovili u roku od par mjeseci nakon samog potresa. To nismo samo mi napravili. Mnogobrojni suvlasnici ili vlasnici oštećenih nekretnina koji su svjesni odgovornosti koje privatno vlasništvo nosi, već su isto napravili te se krenulo u obnovu.

Posljedično nam je pričuva značajno porasla, no to je isključivo naš problem. Nije ni Vaš, niti problem čitave zajednice, već samo naš, te smo se prema istome tako i odnosili. Ovo nije nikakav virtue signalling kada osoba koja sama obnovi svoju nekretninu izlazi u medije i hvali se kako joj država nije ništa pomogla već je ona to sve sama. Zanima me je li takve osobe i kada promijene gumu na automobilu koja se probušila isto tako izlaze u medije hvaleći se kako su sve sami popravili. Ovo je samo shvaćanje značenja koje privatno vlasništvo sa sobom nosi, a to je odgovornost vlasnika. Sve suprotno tome, vodi u jedan drugi sustav iz kojeg smo mi već odavno otišli.

Ukoliko si vlasnik nečega i isto se ošteti tvojom radnjom ili nepredvidivim slučajem, a stvar nije osigurana na takav rizik ili slučaj, ti kao vlasnik snosiš trošak servisa, obnove, popravka. Možda zvučni okrutno za razliku od "svima treba pružiti pomoć besplatno", no to je jednostavno istina od koje ne treba bježati. Ne postoji besplatno. Nitko nije dužan plaćati popravak tvoje stvari koju nisi osigurao, nisi čuvao ili koja je stradala u ovakvoj situaciji kao što je potres.

Je li u redu da država putem poreza, pa samim time i novcem suvlasnika koji su kreditom obnovili svoju zgradu, financira i zgradu onih koji to nisu napravili već su "čekali besplatnu pomoć države"?

Nesporno je kako je pomoć pojedinim osobama koji nisu radno sposobni te koji su zbog posljedica uzrokovanih potresom postali beskućnici nužna te kako se takvim osobama mora pomoći te se za takve osobe treba smisliti održivo rješenje koje neće dovesti do povećanja korupcije. Jednako tako, mnogi građani moraju prihvatiti istinu, a to je da im za obnovu vlastite nekretnine ne treba platiti susjed niti građanin s drugog kraja RH, niti građanin iz bilo koje članice EU, već trošak obnove vlastite kuće/stana treba snositi on sam, a ako ne može, onda takvu nekretninu pokušati prodati i naći zamjensko rješenje poput najma ili slično.

Naravno, ovaj tekst se ne odnosi na čitave probleme koje je potres donio niti tvrdim da je ovaj tekst odgovor na sva pitanja. Baš naprotiv. Ovaj tekst je napisan samo s ciljem povećanja osjećaja osobne odgovornosti u pogledu stvari kojima raspolažemo bile one pokretne ili nepokretne, kao i s neizbježnom istinom, a to je da nam nitko neće pomoći onoliko koliko ćemo pomoći sami sebi svojim radnjama i postupcima, ne čekajući drugoga da umjesto nas riješi isključivo naš problem.