Od kada pamtim, negdje od 1990., govori se o o malim plaćama nastavnika u osnovnim i srednjim školama. Nedavno na Liberalu istaknuta je usporedba visine plaća učitelja s plaćom koju zaradi konobar tijekom turističke sezone. U ovome tekstu osvrnut ću se na problem plaća u prosvjeti i iznijeti ideju zašto bi ih i kako trebalo povećati.

Rašireno je mišljenje kako su plaće u prosvjeti niske. Međutim, brojni su oni koji će ukazati da plaće u prosvjeti i nisu toliko niske s obzirom na neke druge povlastice koja posao u takvom sustavu donosi (prije svega sigurnost i velik broj slobodnih dana). S druge strane, mnogi će ukazati kako su plaće u prosvjeti niske u usporedbi s drugim poslovima za koje je potrebno visoko obrazovanje i s obzirom na važnost posla koji učitelji rade.

Imajmo na umu kako posao sami biramo. Niske plaće u prosvjeti nisu nikakva novost – takva je situacija odavno. Nikada, baš nikada nije bilo naznake da će se to promijeniti. Kao što ni sada nema nikakve naznake da će plaće u prosvjeti rasti. Ako i bude rasta, rast će i plaće drugih pa time i cijene. Onaj tko misli da će se tu nešto promijeniti u teškoj je zabludi. Ni u socijalizmu prosvjetni radnici nisu imali visoke plaće, a i teže su mogli snalaziti se u sustavu međusobnih usluga koji je premrežio zemlju. Nikada prosvjetni radnici nisu dobro zarađivali. Bili su značajno više cijenjeni dok su bili jedni od rijetko pismenih ljudi u selu i to je sve. Već odavno nije tako.

Ipak, za većinu radnih mjesta u školama prijavljuje se vrlo velik broj kandidata. Fakulteti koji nude studijske programe čije je zapošljavanje dobrim dijelom usmjereno prema radu u školi (npr. Učiteljski fakulteti, studiji povijesti) nemaju nikakvih problema s brojem studenata, iako broj maturanata pada. Očito je da nema dovoljno radnih mjesta za sve one koji završavaju takve studije. Država očito nema problem s tim da troši novac za obrazovanje tih ljudi, a da te ljude poslije uopće ne treba. Ipak, kada bi država imala stvarnu strategiju zapošljavanja, mogli bismo reći da država niskim plaćama u prosvjeti destimulira rad u tom području jer za njega očito ima dovoljno zainteresiranih i pod postojećim uvjetima i u sadašnjem sustavu plaća.

Možemo reći da je rad u provjeti, kao i školovanje za takva zanimanja, osobni izbor. Budući da se situacija u prosvjeti dugi niz godina ne mijenja, svi koji se školuju za takva zanimanja imali su priliku vrlo dobro znati što ih čeka. Ne radi se kao npr. o slučaju građevinske struke gdje je netko mogao upisati studij građevine 2005. kada je taj sektor cvao da bi izašao s tom diplomom 2010. kada je sektor bio u teškoj krizi. Plaće u prosvjeti poznata su i javna stvar i nitko ne može reći da je iznenađen. Jačajmo kulturu osobnog izbora i osobne odgovornosti i pitajmo ljude zašto, ako konobari u sezoni navodno zarađuju znatno bolje, naprosto ne daju otkaz u školi i ne odu konobariti na Brač.

Međutim, cijela ova priča ima i drugu, onu važniju stranu. Možemo raspravljati o sustavima obrazovanja, ali svi ćemo se složiti kako je obrazovanje naše djece vrlo važno. Tim slijedom vrlo je važno da s našom djecom rade ljudi koji nisu nekvalitetno odabrani, potplaćeni, demotivirani i nezadovoljni. Ali – kako to postići?

Prije svega, smatram kako učitelji i nastavnici imaju relativno niske plaće i smatram kako bi upravo veće plaće i veći zahtjevi prema učiteljima, povećali njihovu učinkovitost. Istovremeno, suprotno onome što na prvu možda pomislimo, veće plaće ne bi pojačale ionako velik interes za učiteljski posao nego bi ga smanjile. Veća kompetitivnost i veći zahtjevi posla učinili bi taj posao neprivlačan onima koji ga ne vole i koji ga ne osjećaju kao svoj poziv, koji nisu spremni naporno raditi i usavršavati se. Negativna selekcija u prosvjeti koja se događa desetljećima smanjila bi se.

Na mjestu je pitanje otkud novac za veće plaće u prosvjeti. Moj prijedlog je sljedeći: ukidanjem suvišne državne birokracije. Prosvjetni radnici imaju nižu plaću od državnih službenika (pogotovo onih u lokalnoj upravi). Npr. profesor matematike u srednjoj školi ima manju plaću od činovnika u županiji. Profesor matematike važniji je za državu i društvo nego pročelnik za društvene djelatnosti nekog grada. Rezanjem troškova plaća i drugih privilegija koje ima politička baza dio sredstava mogao bi se preusmjeriti u plaće u školstvu.

Drugi način je ono protiv čega su prije nekoliko godina sindikati ustali s velikim sloganom "Ne damo naše čistačice". Ukratko, potpuna racionalizacija školskog sustava i outsorcing svih usluga za koje je to moguće. Višak novca koji bi se time ostvario može ostati u sustavu i neka se podijeli učiteljima koji dobro rade. Zašto su protiv jednog dobrog prijedloga kao što je bio outsorcing u školama ustali sindikati učitelja, pitanje je vjerojatno na koje ni oni nemaju jasan odgovor.

Gubitnici takvog scenarija bili bi činovnici i prateće osoblje u školama. Ovako je gubitnik cijelo društvo. Osim svega toga, prosvjetni radnici trebaju se prestati uspoređivati, pogotovo s radnicima iz privatnog sektora. Ništa nije toliko oslabilo ugled učitelja kao stalno kukanje nad vlastitom sudbinom i prikazivanjem sebe kao potplaćenih bijednika.

Kao i sve reforme, i ovakva se ne može napraviti preko noći i nipošto nije jedina koju u školama treba provoditi. Trebamo samo znati da nema kvalitetnog rada bez kvalitetnog nagrađivanja. Da ne bi bilo zabune, prvo bi trebao doći kvalitetniji rad, a tek onda kvalitetnije nagrađivanje.