Hrvatska 52,6% sporta već financira iz državnih i lokalnih proračunskih prihoda. To je podatak koji vjerojatno ne znate, jer naši mediji uz rijetke izuzetke i dalje jašu na socijalističkoj paradigmi i nebulozama o neoliberalnoj Hrvatskoj, a država umjesto da postaje sve slabija, svoje pipke gura u sve pore društva. U uređenim državama taj je postotak manji, negdje i znatno manji, ali mi uvijek težimo zemljama gdje je gore. Najnovija Opatijska inicijativa primjer je koji jasno pokazuje da se mijenja taktika, ali da je krajnji cilj isti. Radi partikularnih, rentijerskih interesa, prodati narodu priču o općem dobru, oderati mu kožu i od toga jako dobro živjeti.

Kada kažem da se mijenja taktika, moram priznati da Opatijska inicijativa u postojećem sportskom okružju zvuči donekle svježe i originalno. Damir Mišković je čovjek s ozbiljnim poslovnim iskustvom i strategija mu se ne svodi na vrijeđanje, prijetnje, korupciju i isključivo mračne dilove s političarima kao dosadašnjem neprikosnovenom voždu hrvatskog nogometa i sporta. Rekao bih da niti motivi nisu, kao u slučaju prethodnika, motivi nelegalnog osobnog bogaćenja. Recimo da imam dojam da Mišković od sporta umjesto močvaretine s par velikih krokodila želi napraviti još uvijek eutrofično, ali bistrije jezerce s puno šarana koji će se u njemu fino hraniti i lijepo živjeti. Prijedlog ima elementa konstruktivnosti, ali kao i većina ideja utemeljenih na nasilnoj redistribuciji novca, ima ogroman provedbeni i moralni feler.

To neće biti pijana orgija otimačine basnoslovnih suma lopatama uz sjevernokorejsku disciplinu i odanost vođi, već heterogeniji sustav pristojnijeg namirivanja kuhačom. Prvi problem koji Mišković i društvo imaju je da nacija sport i dalje percipira kao ovo prvo. Upravo je nevjerojatno da su u svoju kampanju krenuli uopće se ne obazirući na činjenicu da sport, a posebno loptački sportovi, imaju loš imidž. Kada bi se alatom marketinškog istraživanja tržišta prosječnog građanina upitalo koja osoba mu prva pada na pamet na spomen riječi „nogomet“, uvjerljivo bi vodio Zdravko Mamić. Dovoljno da iz sporta unaprijed odstraniš bilo kakve ozbiljne sponzore ili želju običnih ljudi da mu financijski pomognu što na kraju rezultira s 27 gledatelja na tekmama prve nogometne lige. Podatak koji bi nas trebao zabrinuti i da smo San Marino ili Andora.  

Moguće je naravno da su Mišković i društvo toga svjesni pa kreću ovim zaobilaznim putevima financiranja jer teško da će netko od političara na proračunskoj podršci sportu u sadašnjem stanju uspjeti ušićariti pokoji glas. Zato je bilo potrebno naći nove „kulake“ kojima će sportski revolucionari uzeti dio žita. Našli su ih u turizmu i kladioničarskom biznisu. Ideja koju zastupaju, kako dizanje poreza tim djelatnostima neće pogoditi nikoga, školski je primjer concentrated benefits, dispersed costs strategije (koncentrirana korist, rašireni troškovi) kojom se interesne skupine često služe da bi namirili svoje potrebe, a pritom ne digli preveliku larmu.

Primjerice, jaki lobi američkih proizvođača šećera štiti svoju domaću proizvodnju tako što država ima visoke carine na strani šećer. Krajnji proizvođač tu razliku od nekoliko centi po čokoladici ne bi trebao osjetiti, a oni od toga jako dobro žive. Međutim, pokazalo se da je zbog toga šećer u Americi dvostruko skuplji pa su proizvođači prisiljeni koristiti šećer lošije kvalitete (kukuruzni umjesto od šećerne trske), a i cijene proizvoda su više, dakle krajnji kupac pogođen je i višom cijenom i lošijom kvalitetom.  

Budite sigurni da će i cijenu poreza na kladionice i dizanja turističke pristojbe na kraju platiti kupci, što će značiti da će klađenje u našim kladionicama biti manje konkurentno stranom, već jako raširenom online bettingu, a naš turizam stranom turizmu. Nije riječ o dramatičnim ciframa, ali ne morate biti vrhunski financijaš da znate da na razvijenim tržištima poput kladioničarskog ili turističkog kod izbora vrlo često odlučuju nijanse. Krajnji apsurd je da naši kladioničari već plaćaju porez u Hrvatskoj dok strane online kladionice to ne čine. Sada se on želi još povisiti što dokazuje da teško da postoji luđa poslovna odluka od poslovanja u Hrvatskoj.

Ostale ideje poput poreznih olakšica za tvrtke koje financiraju sport manje su dubiozne i pokazuju da Mišković i društvo ipak imaju i neka realna rješenja koja bi mogla funkcionirati. Ali – ovaj „ali“ je velik poput Himalaje, u tome bi slučaju hrvatski sport ili barem dobar dio klubova, trebao postati sve što sada nije.

Najbolji pozitivan primjer su klubovi poput Futsal Dinama čiji sam navijač, član, glasač na izborima, a kao suvlasnik tvrtke i sponzor. Taj je klub utemeljen na zdravom sportskom entuzijazmu i pravu glasa svih članova, ne na mutnim interesima pojedinca i kvazidemokraciji u stilu Honeckerovog DDR-a što hara većinom hrvatskih sportskih udruga i saveza. Futsal Dinamo transparentan je do te mjere da svaki član na skupštini kluba ili mrežnim stranicama ima uvid u svaki prihod i rashod te mu se podnosi godišnje financijsko izvješće. Vodstvo kluba smjenjivo je od članstva i odgovara za propuste, baš kako to i biva u udrugama građana što je većina naših sportskih klubova bila davno prije lažne komunističke vladavine naroda. Takvom klubu nije problem pronaći sponzore niti sada, a kamoli kada bi tvrtke bile stimulirane poreznim olakšicama.

Kao i uvijek, najbolju uslugu koju država, s izuzetkom sudske grane vlasti, može učiniti sportu je da se u njega prestane miješati. Ako doista želi pomoći, mora smanjiti poreznu otimačinu i dozvoliti poduzetništvu, biznisu i korporacijama da sami odlučuju kojim sportskim projektima će darovati svoj novac. Na taj bi način naša država napravila presedan i iz partijskog zagrljaja pustila jednu važnu ljudsku djelatnost. Koliko je realna ta pretpostavka, znate i sami.